Kurs: Uloga istorijske istine u transformaciji sukoba
Autorica: Anida Sokol

U posljednih nekoliko decenija memorijali – fizičke reprezentacije ili komemorative aktivnosti koje se odnose na događaje iz prošlosti i nalaze se na javnim prostorima1 –zauzimaju sve značajnije mjesto u tranzicijskoj pravdi. Pored toga što pružaju saznanje o prošlosti i izazivaju specifične reakcije, kao što su javno priznavanje događaja i njegovu interpretaciju, memorijali u konceptu tranzicijske pravde imaju i pedagošku funkciju. Pošto se često podižu na mjestima gdje su izvršeni stravični zločini, ne samo da odaju počast žrtvama već educiraju, potiču pitanja i stimuliraju dialog kako bi buduće generacije jačale kulturu ljudskih prava i spriječile ponavljanja traumatične prošlosti.2

U Bosni i Hercegovini kontinuirano se podižu memorijali posvećeni događajima i ličnostima u vezi s oružanim sukobom 1992-1995. godine. To su uglavnom statične fizičke reprezentacije, ploče i spomenici posvećeni vojnim i civilnim žrtvama i postavljeni su u skoro svakoj bh. općini. Međutim, umjesto da doprinose procesu transformacije sukoba, čini se da memorijali u BiH samo odmažu, podupirujući oprečne odnose prema naslijeđu ratnih zločina. Skoro svi do sada podignuti memorijali u BiH odražavaju jednonacionalan pogled na događaj koji obilježavaju, posvećeni su uglavnom vojnim i civilnim žrtvama jedne etničke grupe, a nerijetko i ''herojima'' koje pripadnici druge etničke grupe označavaju kao počinionce. Kao takvi uzrok su brojnih kontroverzi i nezadovoljstava, te produbljuju etničke tenzije koje opterećuje bh. politički razvoj. Kako riješiti ovu situaciju i da li memorijali u BiH mogu postati mjesta za uspostavu dialoga?

Polazeći od toga da je suočavanje s prošlošću jedan od najbitnijih uvjeta za izgradnju stabilne budućnosti u BiH u junu ove godine Ministarstvo pravde i Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH objavili su radni tekst Strategija tranzicijske pravde u BiH 2012-2016 godine.3 Strategija, na kojoj su radili predstavnici institucija vlasti, organizacija i pojedinaca iz civilnog društva, te predstavnici udruženja i porodica žrtava, bavi se procesom suočavanja bh. društva s ratnim zločinima počinjenim u periodu 1992-1995. godine, te načinima prevazilaženja trauma nastalih kao posljedica ratnih dešavanja. Pored utvrđivanja činjenica i kazivanja istine, reparacija i institucionalnih reformi, jedan od ključnih vansudskih mehanizama tranzicijske pravde4 kojim se Strategija bavi jesu memorijali, koji se svrstavaju u oblik simbolične reparacije, iako je njihovo značenje mnogo šire.5

Kako bi se riješila postojeća nepovoljna situacija memoralizacije u BiH Strategija predviđa ustanovljenje standarda i kriterija za podizanje memorijala. Naime, utvrđeno je da su dva osnovna problema: jednostran pogled na prošlost i neusklađenost u pravcu iniciranja, davanja saglasnosti i finansiranja izgradnje memorijala. Iako je prema Rezoluciji Generalne skupštine UN-a6 simbolična reparacija obaveza države,7 u Bosni i Hercegovini ne postoji zakon na državnom nivou koji reguliše ovu oblast. Osnovu za podizanje memorijala čine entitetski i kantonalni zakoni, kao i zakon Brčko Distrikta, a saglasnost za podizanje najčešće daju urbanističke službe lokalnih samouprava. Jedini državni zakon koji se djelomično bavi pitanjem memoralizacije, a odnosi se isključivo na nestale osobe, jeste Članak 20 Zakona o nestalim osobama koji predviđa pravo porodica nestalih da zatraže "da se mjesta ukopa i iskopavanja (pojedinačna ili zajednička mjesta) obilježe, bez obzira na broj žrtava, odnosno nestalih osoba",8 a uz prethodno odobrenje Instituta za nestale osobe i pristanak lokalnih vlasti. Postavljanje obilježja na druga mjesta zatočenja, zatvore i logore, u kojima je, prema podacima Saveza logoraša BiH,9 zlostavljanje preživjelo 200 hiljada logoraša, a torturu silovanja 25 hiljada žena, rješava se na lokalnom nivou, često na osnovu subjektivnih preferenci. Dosadašnje iskustvo je pokazalo da je implementacija teška i uglavnom u potpunosti ovisi o volji lokalnih vlasti da dodijele neophodne dozvole i sredstva.

O problematici podizanja memorijala i etničkih tenzija u BiH govore nalazi izvještaja iz 2010. Radne grupe UN-a za prisilne i nedobrovoljne nestanke o naporima BiH u pravcu rasvjetljavanja sudbine nestalih, a koji se tiču memorijala:

"Trenutno je pitanje spomen-obilježja uzrok mnogih kontroverzi i nezadovoljstava [...] Na primjer, članovi porodica koji žele prisustvovati sahrani ili posjetiti grobove u drugim dijelovima zemlje često su spriječeni da to učine, a, i ako dođu, nailaze na uznemiravanja [...] Također se tvrdilo da su neki od spomenika uništavani s ciljem omalovažavanja žrtava drugih etničkih grupa. Neke općine su podigle spomenike bez prethodne konsultacije. U isto vrijeme, neke općine su, navodno, odbile dati sredstva za spomenike za drugu stranu i neće čak dozvoliti da ove grupe ni o vlastitom trošku podignu spomenike [...] BiH mora usvojiti sveobuhvatni zakonski okvir za regulaciju ovog predmeta kako bi se izbjegla ponovna viktimizacija i daljnje kršenje prava na dostojanstvo."10

Ovakva nepovoljna situacija najviše pogađa žrtve jedne etničke grupe koje žele da podignu memorijal u općini gdje je druga etnička grupa u većini. Najpoznatiji slučaj je rudnik Omarska čiji preživjeli logoraši 20 godina nakon zatvaranja logora i dalje čekaju na izgradnju memorijalnog centra u Bijeloj kući i okolo nje, gdje je logor bio smješten, te na istraživanje rudnika radi ekshumiranja ostalih žrtava. Predsjednik udruženja logoraša Prijedor 92 Mirsad Duratović, bivši logoraš logora Omarska, Manjača i Trnopolje, navodi da je glavna prepreka protivljenje lokalnih vlasti u Prijedoru na čelu s načelnikom općine.11 Pored toga, mjesto gdje se nalazio logor danas drži čelični gigant ArcelorMittal, što dodatno komplikuje situaciju.

Da li se mjesta stradanja, zatvori i logori kojih je prema podacima Saveza logoraša BiH do sada registrirano 652, mogu staviti pod zaštitu države kako ne bi propala zbog namjernog rušenja ili privatizacije bilo je jedno od pitanja postavljenih na konferenciji Promovisanje cjelovitog pristupa pitanju memorijala i sjećanju, održanoj prije dvije godine u Sarajevu.12 Pored zatvora, policijskih stanica i kasarni kao mjesta zatočenja korišteni su hoteli, sportski centri, stadioni, fabrike, prodavnice, restorani... Većina ovih mjesta danas ima istu funkciju kao i prije rata, te stoga turistički i ekonomski interesi dodatno otežavaju proces memoralizacije. Dalekosežniji ekonomski razvoj ključan je za budućnost države, ali pitanja ekonomije i zaposlenja također mogu služiti tome da se prikriju etnički motivi koji stoje iza protivljenja podizanju memorijala na ovim mjestima. Primjer hotela koji je tokom rata bio logor za silovanje jeste Vilina vlas na kojem danas ništa ne odaje da su se tu desili stravični zločini. Predsjednica Udruženja Žena-žrtva rata Bakira Hasečić smatra da bi se hotel Vilina vlas trebao zatvoriti i tu napraviti memorijali centar, ali pošto je privatizovan bar postaviti spomen-obilježje.13  Autor turističkih vodiča Tim Clancy, koji je zbog poštovanja prema žrtvama uklonio hotel Vilina vlas iz bh. turističkog vodiča, kaže da je Vilina vlas legitimna turistička destinacija koja je i prije rata bila hotel, ali da se njena prošlost ne može ignorisati i da podržava pravo žrtava na podizanje memorijala.14

Ravnotežu između traumatične prošlosti i bolje budućnosti teško je pronaći i kada su u pitanju natpisi na memorijalima. Memorijali u BiH izgrađeni su bez poznavanja koncepta tranzicijske pravde, često sa vidno naglašenim sakralnim elementim i emotivnom funkcijom, dok pedagoška nije prepoznata. Većinom nose poruku ko je žrtva, a ko počinilac, što produbljuje etničke tenzije, ali i može, kako je zaključeno na gore spomenutoj konferenciji, biti sjeme budućeg sukoba i navoditi mlađe generacije na mržju i traženje osvete. Zbog toga u UNDP-ovom Vodiču za tranzicijsku pravdu15 memorijal uspostavljen na mjesto logora Keraterm kod Prijedora smatra se za pozitivan primjer jer poruka ispisana na ploči ne izražava nikakav vrijednosni sud, niti imenuje počinioce, što se navodi kao preporuka za druge memorijale. Međutim, s druge strane potreba za prepoznavanjem krivca je velika, te žrtve i porodice žrtava zahtjevaju da na memorijalima ne pišu samo imena žrtava već i počinitelji.

Jedini državni zakon koji se bavi pitanjem obilježavanja memorijala, ali isključivo u školama i školskim dvorištima, jeste Kriteriji za školske nazive i simbole. Prihvatljivi školski simboli po ovom kriteriju su: "Ratne spomen-ploče koje sadrže imena poginulih, godinu rođenja i godinu stradanja, a ne sadrže interpretacije i kvalifikacije rata, kao i spomenici na kojima nema uvredljivih i neprihvatljivih pisanih poruka."16  Međutim, Analiza provedbe kriterija za školske nazive i obilježja17 iz 2008. godine potvrdila je da se ovaj zakon ne poštuje, te da 556 škola u BiH (što je oko 27 posto) imaju sporne simbole koji se uglavnom odnose na spomen-obilježja poginulim borcima iz posljednjeg rata.

Najkotroverzniji su memorijali koji glorificiraju određene ''heroje'' koje pripadnici drugih naroda uglavnom određuju kao počinioce, čime se ponovo vrijeđa dostojanstvo žrtve. Na konsultacijama o tranzicijskoj pravdi održanoj u Fojnici18  2008. godine istaknuto je da su brojni memorijali podignuti bez utvrđivanja tačnih činjenica, a pored toga postoje i oni koji negiraju ili umanjuju zločin; na mjestima gdje su ubijani ili mučeni pripadnici jedne etničke grupe postavljaju se spomenici žrtvama ili vojnicima druge etničke grupe. Naglašeno je da treba napraviti spisak memorijala u BiH kako bi se provjerilo da li je poštovan kriterij istine. Ukoliko memorijal ima ulogu širenja nacionalne mržnje ili ima ulogu u pravcu negiranja zločina treba se ukloniti. Mišljenje koje je iznio o ovome Luois Bickford, vodeći svjetski stručnjak u oblasti memoralizacije, je da uklanjanje kontroverznih memorijala nije najbolji način za napredovanje jer često samo pojačava etničke tenzije. Ključ je kako se nositi s ''neprijateljskim memorijalima'' i kako omogućiti postojanje memorijala na način koji nije uvredljiv niti za jednu stranu.19

Pri tome naveo je primjer Muzeja prirodne historije u Cape Townu gdje su postavljene rastističke izložbe lokalnih stanovnika kako bacaju koplja i posjećaju na životinje. Nakon apartheida to se moglo ukloniti, ali umjesto toga u muzeju napravljen je prostor za razgovor o tome. Riječ je o sve popularnijim mjestima savjesti, na kojima se pored sjećanja otvara prostor građanima za aktivno sudjelovanje u dialogu o naslijeđu o prošlosti i savremenim odnosima prema događaju ili pojavi koji memorijal obilježava. Upravo takvih mjesta sve je više u svijetu, a Strategija, pored podizanja spomenika za sve žrtve BiH, planira i uspostavljanje mjesta savjesti. Prema ovom konceptu npr. u Vilinoj vlasi bi se održavale konferencije o pravima žena i seksualnom nasilju i pričalo o onome što se desilo u hotelu tokom rata. Da li je to jedan od načina suočavanja s prošlošću i je li on moguć u BiH?

Dosadašnja praksa podizanja memorijala ne poklapa se sa svrhom tranzicijske pravde, produbljuje etničke tenzije i ne stvara prostor za uspostavu dialoga. Donošenje zakona na državnom nivou, kojim bi se ustanovili kriteriji za podizanje memorijala, poboljšalo bi dosadašnju situaciju, naročito kada je riječ o ''kontroverznim'' memorijalima i onim koji su podignuti bez utvrđivanja činjenica, a također bi olakšalo žrtvama i porodicama žrtava iz jednog entiteta da podignu memorijale u drugom, jer bi se preskočilo lokalno odlučivanje. Međutim, ovakva situacija mogla bi uzrokovati dodatne konflikte jer, kao što je rečeno, rušenje memorijala nije najbolji način za napredovanje, a podizanje memorijala jedne etničke grupe na prostor gdje je druga u većini može dovesti do dodatnih sukoba. S druge strane veoma je teško donijeti strategiju koja će zadovoljiti sve etničke grupe u BiH, ali koja će udovoljiti i tranzicijskoj pravdi i potrebama žrtava, kao što je slučaj s natpisima na memorijalima. Pored toga, podatak da se Kriterij za školske nazive i simbole ne poštuje, upozorava da budući zakon može biti teško spovodiv u praksi.

Iako bi se zakonom mogao riješiti jedan dio problema, ipak oprečni pogledi na prošlost, koji udaljavaju građane ove države i usporavaju politički razvoj, opterećavali bi proces memoralizacije. Prema UNDP-ovom istraživnju Suočavanje s prošlošću i pristup pravdi iz perspektive javnosti20 75 posto ispitanika širom BiH izrazilo je interes da se pitanje gradnje spomenika regulira na državnom nivou, dok 72 posto smatra da su to sada izgrađeni memorijali korisni za suočavanje s prošlošću. Međutim, prema ovim podacima treba biti veoma oprezan jer je pozitivan odnos prema memorijalima razumljiv s obzirom da su oni, kao što je to već rečeno, do sada izgrađeni za civilne i vojne žrtve jedne etničke grupe, dok bi se podrška za donošenje državnog zakona mogla interpretirati kao želja građana jednog entiteta da se podizanje njihovih spomenika u drugom entitetu omogući i reguliše. Pored toga, uspostavljanje zajedničkog spomenika za sve žrtve rata različito je podržano (84 posto Bošnjaka, 58 posto Hrvata i 39 posto Srba podržava ovu ideju), što pokazuje da se jedan dio građana još uvijek želi sjećati samo svojih žrtava. Na kraju, uspostavljanje mjesta savjesti moglo bi biti rješenje za otvaranje prostora za dialog.

Footnotes

  1. Sebastian Brett, Louis Bickford, Liz Ševčenko, Marcela Rios, Memorialization and Democracy, State Policy and Civic Action, ICTJ, 2007; str.1. Dostupno na: http://www.sitesofconscience.org/wp-content/documents/publications/memorialization-en.pdf ; Web sajt Međunarodne koalicije mjesta savjesti, www.sitesofconscience.org; Web sajt Međunarodnog centra za tranzicijsku pravdu www.ictj.org
  2. Ibidem, str. 6.
  3. Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice, Ministarstvo pravde, Radni tekst Strategije tranzicijske pravde u Bosni i Hercegovini 2012-2016. Dostupno na: http://www.mpr.gov.ba/aktuelnosti/propisi/konsultacije/Strategija%20TP%20-%20bosanski%20jezik%20fin%20doc.pdf
  4. U teoriji i praksi govori se o četiri osnovna (sudska i vansudska) mehanizma tranzicijske pravde koja korespondiraju obavezama države: krivična pravda, utvrđivanje činjenica i kazivanje istine, reparacije i memorijali, te institucionalne reforme.
  5. Proces memoralizacije je znatno složeniji od njegovog svrstavanja u jedan mehanizam tranzicijske pravde zato što doprinosi i drugim procesima kao što su kazivanje istine, zaštita demokratskih vrijednosti i poštivanje ljudskih prava, izgradnja povjerenja u institucije vlasti, očuvanje mira, izgradnja novih i obnova starih društvenih odnosa, pomirenje itd.
  6. Ujedinjene nacije, Rezolucija Osnovna načela i smjernice za ostvarivanje prava na pravni lijek i reparacije žrtava teških kršenja međunarodnog prava ljudskih prava i ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava. Dostupno na: http://www2.ohchr.org/english/law/remedy.htm
  7. U praksi postoji pet osnovnih oblika reparacije: obeštećenja, restitucija, rehabilitacija, različiti oblici zadovoljenja i garancija neponavljanja.
  8. Institut za nestale osobe, Zakon o nestalim osobama, 2004. Dostupno na: http://www.ino.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=24%3Azakon-o-nestalim-osobama&catid=11%3Azakoni&Itemid=35&lang=bs
  9. Savez logoraša BiH, http://logorasibih.ba/, (Pristupljeno 25. septembar 2012.)
  10. Radna grupa UN-a za prisilne i nedobrovoljne nestanke, izvještaj, novembar, 2010, A/hrc/16/48/Add.1.para. 48. Dostpuno na: http://www2.ohchr.org/english/bodies/hrcouncil/docs/16session/A-HRC-16-48-Add1.pdf
  11. Mirsad Duratović, intervju s autoricom, Udruženje logoraša Prijedor 92, avgust 2012.
  12. Međunarodna komisija za nestale osobe, Izvještaj s konferencije Promovisanja cjelovitog pristupa pitanju memorijala i sjećanju, Sarajevo 8-9 decembar 2010. godine. Dostupno na: http://www.ic-mp.org/wp-content/uploads/2011/05/izvjeataj-sa-konferencije-promovisanje-cjelovitog-pristupa-pitanju-memorijala-i-sjeaanju.pdf
  13. Bakira Hasečić, intervju s autoricom, Udruženje Žena-Žrtva rata, avgust 2012.
  14. Tim Clancy, intervju s autoricom, avgust 2012.
  15. Razvojni program Ujedinjenih Nacija u BiH, Vodič kroz tranzicijsku pravdu u BiH, Str. 110. Dostupno na: http://www.mhrr.gov.ba/ljudska_prava/tran_pravda/?id=1800
  16. Kriterij za školske nazive i simbole, II Kriterij za školske simbole, 1. Prihvatljivi školski simboli (C).
  17. Fondacija lokalne demokratije, Analiza provedbe kriterija za školske nazive i obilježja, Sarajevo, 2008, Str. 29. Dostupno na: http://www.unitedwomenbl.org/docs/Monitoring.pdf
  18. Razvojni program Ujedinjenih Nacija u BiH, Vodič kroz tranzicijsku pravdu u BiH, Aneks, Konsultacije o tranzicijskoj pravdi Fojnica, 4-6. juni 2008, Suočiti se s prošlošću i otvoriti vrata budućnosti. Str. 17. Dostupno na: http://www.mhrr.gov.ba/ljudska_prava/tran_pravda/?id=1798
  19. Međunarodna komisija za nestale osobe, op.cit (bilj. xii), str. 8.
  20. Razvojni program Ujedinjenih Nacija u BiH, Suočavanje s prošlošću i pristup pravdi iz perspektive javnosti, Specijalni izvještaj, 2010, Str. 27. Dostpuno na http://www.mhrr.gov.ba/ljudska_prava/tran_pravda/?id=1799

Eseji