Eseji

Autorica: Duška Andrić-Ružičić

Uvod

U svom eseju neću se baviti komparacijama niti se detaljnije baviti religijom i nacionalizmom na globalnom nivou (u svijetu) ili na području ex-YU. Ali, nametnuće se, same od sebe, paralele i povezanost. To bi mogla biti komparativna studija znatno većeg obima. Ovdje želim govoriti o Bosni i Hercegovini ne ostavljajući prostora pravdanju kroz globalizam fenomena. Na osnovno pitanje postavljeno temom teško je odgovoriti ne izlazeći iz zadanog okvira.

Nastojaću odgovoriti na osnovno pitanje govoreći o:

• religiji i naciji (etnicitetu) i njihovoj manifestaciji kao agresivnih kolektivnih identiteta
• zloupotrebi religije u svrhu jačanja i održavanja nacionalizma kao društveno prihvaćene vrijednosti
• neodvojivosti religije i nacionalizma kao faktora uticaja u BiH
• zloupotrebi religije - religijska nastava u školama kao rasadnik nacionalizma

Autorica: Adelita Selmić

'Prosto rečeno, Feral je imao publiku koja se zajedno s uredništvom znala zajebavati, a Globusova publika ne zna  da je uredništvo zajebava. Sprdati se, u društvu čitatelja, s političkim elitama i društvenim anomalijama, nešto je posve drugo od nakane da se sprdate sdalje čitateljima.[1]'

Humor i aktivizam na prvi pogled djeluju nespojivo; čak i ako ih i zamislimo u zajedničkoj misiji, i ako nam izgledaju dobro – opet je riječ o dvije suprotne metode koje, u kontekstu izgradnje mira, imaju suštinski iste ciljeve. Širina pojmova 'aktivizam' i 'aktivist' u današnjem društvu upravo svojim opsegom dozvoljavaju nam da ih shvatimo na vrlo jednostavan način; bez obzira postoji li određeni uži fokus djelovanja, aktivist će se jednako ravnopravno odnositi prema problemima okoliša, pravima žena i homoseksualaca, nacionalnih manjina, radničkim pravima, ksenofobiji i tako dalje, pazeći pritom da nikoga ne uvrijedi. Upravo politička korektnost u koju je uronjen progresivan i tehnologiziran suvremeni aktivizam, ali i društvo općenito, koje ne trpi kategorije, mentalne ladice i zdušno se bori protiv svih oblika diskrriminacije; ono je čemu nema mjesta kad je u pitanju satira. Ona upravo koristi stereotipe kao svoje pogonsko gorivo i eksploatira svaki neprikladan diskurs, usljed čega se, prema interpretaciji Henria Bergsona, u tijelu pojavljuje erupcija vulkana kojom se oslobađaju unutarnje napetosti. Smijeh tada postaje elan vital, izvor životne energije.

Autor: Bojan Krivokapić

„Tamo gde nema živa groba – sme li biti nas?“  (dnevnička zabeleška autora)

Ovaj tekst je nastao kao plod analiziranja problematike etnonacionalizma, ne samo na slučaju SFR Jugoslavije, odnosno Bosne i Hercegovine, kao najviše ratom oštećene republike, već i sa filozofskog i antropološkog aspekta. Tema je analizirana u okviru kursa „Civiliziranje nacionalizma – pacifikacija regije“ koji je vodio prof. dr Ugo Vlaisavljević na Regionalnoj Mirovnoj Akademiji u Sarajevu, jula 2008. godine.

Nakon nemilosrdnog razmišljanja kako početi i, zapravo, šta napisati na ovu temu, a trudeći se da izbegnem prizvuk banalnog, odlučio sam da napišem tekst koji je najmanje od svega naučan, a u kojem opet ne preovladava samo ton intimne ispovesti. Pokušao sam da napišem tekst koji diše, koji je otvoren i čija je utlitana funkcija pre svega u tome da podstakne potencijalnog čitaoca, odnosno čitateljku, da se zamisli nad temom, da promisli malo drugačije od uobičajenog, te da možda, a to bi bilo sjajno, dođe do nekih novih zaključaka koji su u vezi sa poimanjem diskursa etnonacionalizma kako kod nas, tako i uopšte.

Tekst se može posmatrati kao izvesni predložak nekom većem istraživanju samog fenomena, odnosno kao mamac za razvijenje teme.  Pokušao sam da se što više klonim davanja definicija, te (opštepoznatih) dubokoumnih i nerazlučivih zaključaka, koji uglavnom ostaju sami sebi cilj i od kojih skoro niko nema nikakvu korist, a najmanje običan/a dobronameran/ čitalac ili čitateljka.  Mišljenja sam da tekst mora biti otvoren za različita čitanja i tumačenja, jer samo kao takav on ostaje da živi i nakon bezbroj čitanja.

Problematika etnonacionalizma prevazilazi granice lokalnog. Sam fenomen se ne može posmatrati kao izolovan i ne sme se posmatrati samo u kontekstu ratom zahvaćenih područja SFR Jugoslavije. Međutim, još je veći problem ako fenomen posmatramo samo na razini opšteg i univerzalnog, bez osvrta na postojeće lokalno. Dakle, najuspešnije bi bilo ako bi se našla sredina, prava mera, koja bi u isto vreme zadovoljila i kriterijume opšteg i univerzalnog, ali koja bi disala i ono iskustveno, lokalno i životno.

Autorica: Kristina Bojanović

Uvod

«...moj lični identitet je ono što čini da nisam identičan ni sa jednom drugom osobom...»

Sintagme lični ili individualni identitet, kao i kolektivni ili grupni identiteti  (nacionalni, vjerski, politički, etnički, kulturni, socijalni, profesionalni) sve češće su prisutne kako u naučnom diskursu, tako i u publicistici, političkoj sferi, u svakodnevnom životu. U najširem smislu, lični identitet u kontekstu izgradnje vlastitog identiteta, te razvijanja vlastitog pogleda na svijet, uspostavljanja vlastitih moralnih normi, izgradnje odnosa pojednica prema svim drugim ljudima i prema društvu uopšte, može se sadržati u odgovorima na pitanja: Ko sam ja?, Odakle sam?, Kome pripadam?, Kuda idem?, Odakle govorim? itd. U užem značenju, koje se smatra specifičnim za  sociologiju, termin lični identitet podrazumijeva poistovjećivanje pojedinaca sa određenim društvenim grupama, kao i prihvatanje vrijednosti, normi i modela ponašanja koji su karakteristični za te društvene grupe. Sama riječ identitet je latinskog porijekla: u antičkom latinskom postoji riječ «idem» (isto) i pridjev «identidem» (ponovljeno), ali ne i imenica «identitas». Starogrčka imenica «tautos» koju koristi Aristotel, baveći se problemom identiteta, potiče od riječi «autos» (sebe, sam), a kasnije, nakon prevođenja na latinski, kao «identitas», biva korišćena u sholastičkim raspravama o prirodi Svete Trojice. Dejvid Hjum za identitet ističe da je to svijest tj. svjesnost subjekta o kontinuitetu sopstvenog postojanja koja je sadržana u relaciji identiteta. Upravo ovakvo shvatanje identiteta je preuzeto u individualnoj, razvojnoj, a donekle i u psihologiji ličnosti. Naime, osjećanje ličnog indentiteta biva utemeljeno na zapažanju samoistovjetnosti i neprekidnosti sopstvenog postojanja u vremenu i prostoru, te na opažanju činjenice da i druge individue zapažaju i priznaju navedeno. Dakle, sam lični identitet pretpostavlja odnos pojedinca prema drugim individuama tj. odnos prema drugome – drugima. Lični identitet čini mnoštvo pripadnosti različitim društvenim grupama ili mnoštvo grupnih identiteta: nacionalni, vjerski, etnički itd. Upravo ovi grupni identiteti, njihove posebnosti, nastanak, smjenjivanja, nadvlađivanja, poteškoće, paradoksi,  ali i značaj koji imaju u izgradnji civilnog društva kod nas na Balkanu, predstavljaće temu ovog rada. Ukratko ćemo pokušati prikazati koji se to od pomenutih grupnih identiteta nametnuo kao najvažniji i opšteprihvaćen, u kojem  vremenu on ima presudan uticaj, kako se taj uticaj širi i koje su posledice njegovog širenja. Gdje i odakle treba tražiti i crpsti ideju građanstva, ideju koja nadilazi i etničko i nacionalno, i kako se ta i takva ideja odnosi prema više nego ukorijenjenim etničkim i nacionalnim politikama «naših» prostora? Na koji način na pragu ujedinjene Evrope izgradnja civilnog društva, kroz reanimaciju grčkog građanstva, može ili ne biti ostvarena?

Autorica: Aida Šteta

UVOD

 Roditi se u Bosni i Hercegovini, tačnije na teritoriju bivše Jugoslavije, sredinom osamdesetih, pa čak i prije, iz ove perspektive, samo po sebi nosi neku posebnu težinu. Dešavanja tokom kraja osamdesetih, a posebno tokom devedesetih, odredila su živote velikog broja ljudi na ovom prostoru. Pokušavajući da prežive ludilo tog vremena ljudi se grupišu u male zajednice, «etnije», pokušavajući opravdati borbu za preživljavanje. Tim malim grupama, «etnijama», rat predstavlja sredstvo definisanja strategije postojanja, strukture identiteta, a sve pod krinkom opstanka. Ljudi se više ne osjećaju sigurni kao individue, životna egzistencija je ugrožena, teško je ustanoviti ko su «dobri momci», jedino što preostaje jeste prikloniti se svojima. Kakvi su da su, moji su, parola je koja vlada. U svim tim dešavanjima koja su dovela do stvaranja novih etničkih grupa, koje su ustvari postojale stoljećima, izgubilo se građansko društvo, izgubile su se individue koje ne pripadaju niti jednoj definisanoj grupi, a koje se prislino guraju u pojedine od njih samo na osnovu imena i prezimena. Sloboda odabira, osnovna ljudska prava, izgubila su potpuni značaj, naši preci nas u potpunosti određuju, mada za njih današnji poredak stvari ne bi ništa značio. Rat je na ovim prostorima, prostorima «malih naroda» poslužio kao savršeno sredstvo za definisanje «nas» i «njih», savršeno sredstvo za određivanje kriterija prepoznavanja, prisila, svrstavanja, kršenja osnovnih ljudskih prava, ali uz sve to, za sve «male narode» bio je kulturna prekretnica i oslobođenje u pravom smislu te riječi.

Autorica: Mirjana Mikić Zeitoun

Uvod:

(Obzirom da sam,  kako to već svi moji prijatelji i poznanici dobro znaju, jako vezana za svoju obitelj, a slijedom posla koji dugo radim, i volim, dosta putujem, teško se   odlučujem za  neobavezne odlaske.)

Na Mirovnu akademiju, ideja je sama po sebi i lijepa i vrijedna, privukao me kurs Civiliziranje nacionalizma – pacifikacija regije: etničkim identitetima bavim se već duže vrijeme: djelom teorijski (Mirovne studije),  a djelom praktično :rad sa socijalno isključenim ljudima koji su to često (i) zbog etničkog identiteta, pa i nacionalizma.

Htjela sam naučiti nešto novo, spoznati uzroke nekih  pojava, potvrditi neka svoja stajališta te steći znanja i vještine koje bi mi pomogle u mom radu s onima koje više ni ne pitam kako se osjećaju : jer oni se ne osjećaju.