Autorica: Branka Vasiljević

Napuštamo Sarajevo na izmaku još jednog dugog dana, na kraju jedne "intenzivne" sedmice.  Vozi nas sredovečni čovek u svom taksiju do drugog dela grada, poslednju deceniju poznatog kao "Istočno Sarajevo". Pita nas kojim putem da vozi "ovde ljevo il' gore preko Lukavice?" "Pa ne znamo, mi nismo odavde, vi vozite kuda je najbliže i kuda vam je zgodno" odgovaram ja. "A odakle ste?" "Iz Vojvodine, ja sam iz Zrenjanina a on je iz Novog Sada" ponovo odgovaram ja. Taksista ponovo nešto kao pita kojim putem da vozi, ali onako više za sebe, i komentariše kako će on nas voziti evo ovim kraćim putem, "A znam ja kako je u Beogradu, tamo će samo da te izvozaju, da ti uzmu pare", dodaje on. Osećaj nelagode, nepoverenja, tuge, sažaljenja, besa…sve se to nekako skoncentrisalo u kabini auta u trenutku kada sam već bila psihicki prepunjena sadržajima od prethodnih dana. Nemam snage da sada razlažem sa ovim čovekom taj kliše o "sve su to Milosević, Tudjman i Alija zakuvali… nismo pre znali ko je šta…" I samo ćutke klimnem  dok mi u glavi odzvanja njegova rečenica "Eto vidiš, nema ti tu živa groba, a kod nas, jes' videla to…" pokušavam da je razumem dok prilazimo stanici. Prisećam se lika taksiste koji nas je pre 8 dana vozio sa ove stanice u grad i njegove priče, dijametralno suprotne, a tako iste, dve priče koje se nikako ne mogu sastaviti i prepoznati u svojoj "ogledalizaciji". Taj samouvid je za sada još uvek privilegija samo malog broja ljudi, osvešćenih, onih koji se ne žele slepo povinovati autoritetima, koji slušaju druge i koji su se usudili misliti.

 

Mala skupina odabranih ljudu sakupila se na jednom mestu sa željom da razume koji su to društveni i politički elementi doprineli nastanku kolektivnog nasilja i masovnih zločina u slučajevima bivše Jugoslavije i Ruande. Prvi susret u maloj biblioteci studentskog doma, ispitivački pogledi, pažnja usmerena na predavače. U početku me je zbunila njihova energičnost nastupa, (predavača) i pomalo borben tonalitet. Navikla sam do sada na "krotkije" i nekako mirnije "mirotvorce". I onda odjednom ta čuvena rečenica Tončija Kuzmanića: "Morate misliti bez milosti!", koju će još bezbroj puta ponavljati u toku kursa. Nisam je odmah shvatila, malo me je uznemirila u početku. Pa zar nas nije baš (izmedju ostalog) taj nedostatak milosti i doveo do svega što se zbilo na ovim prostorima, pomislila sam. Ali kako su se dani i teme nizale, počela sam da shvatam i prihvatam njihov pristup. Humanitarizam je plemenita rabota, ali jedino politički aktivizam donosi stvarnu moć koja može pobediti zlo.

Koliko je zlo zaista moćno, i kako se "normalni" pristojni ljudi, preko noći pretvaraju u ubice, silovatelje i masovne zločince? Samo su neka od pitanja na koje smo pokušali odgovoriti. Da zlo nije radikalno i da ono nema nikakvu suštinu, već da je površinsko i banalno, zaključak je do kojeg je došla još H. Arendt  pre skoro pola veka, ali to ga, na žalost, nije oslabilo niti zauzdalo. Naprotiv, čovečanstvo kao da je evoluiralo u varijabilnosti manifestacija zla! Ljudi jednostavno ne žele misliti, možda jer je tako lakše. Zlo je zavodljivo i uvek nalazi plodno tle gde se poseje klica straha i sve to obilno zaliva stoletnim narativima "samoviktimizacije i organizovane nevinosti" (Jalisic 2004). Kada jednom zlo dobije legitimitet u nekom društvu, kada postane dopušteno da se pripadnici odredjene etničke, verske, političke idr. skupine mogu jednostavno uništiti, tu prestaje mišljenje i nastaje "pakao", nešto što je bilo "izvan rata" (Kuzmanić 2004).

Rat prestaje kada se potpiše mirovni sporazum, vojske povuku, kada se vojnici demobilišu i kada počne da se obnavlja ono što je porušeno. Ali da bi se nešto što nije bio rat okončalo potrebno je mnogo više. Srbija kao da i dalje živi život u "okovima loše prošlosti" (Dimitrijević 2007) sa latencijom ponavljanja iste. Nacionalizam, kao bolest u remisiji, tinja i postfašizam cveta u nekim novim zabludelim glavama koje ne žele misliti. Potrebno je suočiti se sa prošlošću i prevazići jednostavni put iskupljenja kroz krivicu. Izdići se iz svoje autistične ljušture i preuzeti odgovornost za ono što je činjeno u naše ime. Da, izručićemo "naše" zločince Haškom Tribunalu, ali ne zato što to od nas traže tamo neke svetske sile ili zato što "želimo u Evropu". Ne, učinićemo to zato što osudjujemo njihove zločine, zato što želimo da znamo šta su sve učinili i zato što želimo da im se za to sudi. Zato što je to naša politička, kolektivna odgovornost. A nadam se da će i svako od nas naći u sebi i one lične, moralne.

Poluzgrčena, na sedištu autobusa, zamućenog  pogleda razaznajem  minarete i grad u dolini. Kovitlac misli: identiteti, teritorije, simboli i imperije...sve se skupilo u nekom neartikulisanom grču i počelo curiti kroz zatvorene kapke… moramo doživeti i preživeti, ići iznad sentimentalnosti, iznad empatije i doći do čistog mišljenja. (Kuzmanić) I šta onda? Ostaje uvid, težak teret odgovornosti. Odjednom osećam oštar bol u kolenima. Čovek ispred mene je spustio svoje sedište i prignječio me. Umornim i smirenim glasom (želim da zvučim ljubazno) ga molim da se ispravi jer ja ovako ne mogu da sedim. On se odmah podiže, ali žena do njega odgovara pomalo svadjalačkim tonom "Pa spusti i ti svoje tako pa će ti biti dobro". Pokušavam da joj objasnim da mi to neće pomoći da smestim noge, zbog svoje visine, a čovek je ućutkuje i ne želi da pravi problem. Žena još malo gundja, poluglasno kako bih je i ja čula. Ipak nam treba još mnogo samilosti i razumevanja za druge...

Izvori:


1.      Hannah Arendt, Eichmann u Jeruzalemu: izvještaj o banalnosti zla, Zagreb: Politička kultura, zadnje poglavlje – izbor.

2.      Nenad Dimitrijević: Moralna odgovornost za kolektivni zločin. U: Ustavna demokratija shvaćena kontekstualno. Edicija Reč, Beograd, 2007: 275-309.

3.      Jalušič Vlasta, “Rod i viktimizacija nacije – predratni i posleratni diskurz identiteta”. U Miroslav Hadžić, Nasilno rasturanje Jugoslavije. Uzroci, dinamika i posledice. Centar za civilno-vojne odnose, Beograd 2004. 145-165.

4.      Tonči Kuzmanić, “Raspad SFR Jugoslavije in nasljedstvo: narodnjaštvo - a ne nacionalizam”. U: Miroslav Hadžić, Nasilno rasturanje Jugoslavije. Uzroci, dinamika i posledice. Centar za civilno-vojne odnose, Beograd 2004, 81-102.

Eseji