Autorica: Lucija Ćurko (Hrvatska)

Svanulo je, sunce je granulo u sobu,

Pomislih : „ još jedan dan manje bliže grobu.“

Usta san i lagano diza roletu i skužija:

„Jebate, želin minjat planetu.!“ *

 

Jednog tmurnog, ali nadasve posebnog rujanskog dana, dok sam bila još jako mlada i nadobudna, otišla sam na prvo svečano predavanje u  instituciju s kojim ću sljedećih x godina provesti pravu pravcatu ljubavnu vezu. Onu sadomazohističku.

 

 

Filozofski Fakultet Svečuilišta u Zagrebu

Ivana Lučića 3

10 000 Zagreb

 

Dekan je žvakao žvaku jako dugo, nasmijao se kao pravi buntovnik s razlogom, a zatim hrpi brucoša rekao dvije najveće ISTINE:

  1. Filozofski nije fakultet, on je način života
  1. Filozofski živi vječno

Zaljubila sam se. Na prvu. Ne u dekana. U ideju. U tu prastaru socijalističku zgradu u kojoj nikad ništa nije funkcioniralo, ali sitnice poput sprege prostora, vremena, studenata i profesora u istom – zaista su bile jako nebitne. Šarm je sve to jeo za doručak.

Na moju sreću vrlo brzo sam shvatila pravila „igre bez pravila“. Bila sam jako uzorna studentica. Postmodernistički ideal svakog profesora. A lažu svi koji kažu da to nije moguće opisati. Svatko tko iole drži do sebe zna kako se ponaša pravi postmoderni humanistički/čka djelatnik/ica – živjeti relativizam punim plućima, biti kontra svega, salutirati slobodi, slobodnom mišljenju i slobodnom filozofskom. Citirajući 7 svetih postomodernih autor(itet)a i producirajući isto toliku količinu referentno referirajućih radova. Za koje moram priznati da ni dan danas ne shvaćam čemu služe. Iskreno, ne shvaćam baš ni o čemu govore.

Prvo suočavanje s realnošću sam doživjela kada su moji seminarski radovi vraćani ispravnjeni kao zadaćnice iz hrvatskog jezika. Mijenjan mi je poredak riječi u rečenici, stilske figure i crvenom su označave riječi koje – „eto baš nisu znanstvene, a kamo li prikladne za jednu mladu buduću salonsku antropologinju.“

Do apsolvenutre sam shvatila da ne znam prosto seljački pojasniti što je antropologija, etnologija i kulturna antropologija. Područje djelovanja iste – ako sam ikad u konturama mogla viditi – sada bez imalo grižnje savjeti mogu reći da nemam pojma.

To me je rastužilo. Živjela sam filozofski način života. Odbacila sam kvantitativne metode, evolucionizam, sociodarvinizam, strukuturalizam, Dragog Bogeca, „primitivna“ plemena, seljake, kolonijalizam i imperijalizam. Malo je nedostajalo da dosegnem i vječni filozofski život ispunjen besmislenim radovima i besmislenim konferencijama. S dobrim cateringom.

Dugo je trebalo da izađem iz lošeg ljubavnog odnosa s Filozofskim. Poglavito kad sam ga počela varati s civilnim sektorom. Zamjenila sam monotoniju aktivizmom, na što je moj dugogodišnji partner rekao da sam „crna ovca i izdajica“, a ja njemu pojasnila da nije ništa doli pravi pravcati Danteov pakao i da svatko normalan mora ostaviti nadu prije nego što se udruži s njim. I ruku na srce, uopće nije tako visok, crn s lijepim očima kakov mi se na početku činio.

 

Danas mi je najveći problem se službeno potpisati. Htjela bih biti samo Lucija. U opisnom i kompromisnom svijetu sam društveno angažirana i bavim se mirovnim aktivizmom. Ja to ne shvaćam tako. Ja samo stojim i radim ono što volim, što smatram da je potrebno i nakon čega mogu mirne duše zaspati jer mislim da sam bila na ispravnoj strani. Koliko god ona bila neispravna. I koliko god se ne mogla izračunati u hrvatskim kunama, eurima ili američkim dolarima.

Nepravdu, nejednakost, manjak solidarnosti i opću šizofreniju vidim otkad oči otvorim dok ih ne zatvorim. Ok, nakon što popijem prvu jutarnju kavu. I smeta me. I isto toliko me veseli ta spoznaja. U današnjem svijetu, primjetiti da svijet nije baš ponajbolje mjesto – graniči s onom luđačkom hrabrošću koju rijetki imaju. Pri tome se više ni ne zanosim kako mogu puno toga napraviti. Danas znam da je moja moć ono kad se udružim s istomišljenicima i pustim stihiju da odradi svoje. (Dragog Bogeca sam se odrekla tijekom studiranja pa se sad ufam u stihiju, karmu i dalmatinski dišpet).

I sretna sam. Jer između djeteta i znastvenice sam se zaustavila točno na zlatnoj sredini. U mirovnjaštvu.

 

„Napokon upalija sve klikere,

odlučija odjebat sve mamine sinove i šminkere.

I perverzne, bezvezne atmosfere di svi trepere

i stežu sfingtere.

I svi se znoje od nervoze jer se boje

da je premalo stvari kojima će prišiti: "Moje!".

Dobre barbe i tete vole lipit etikete,

a ja, nisan sa ove planete.

Ja san čudno dijete, nosin čudne epitete,

iman čudne sklonosti. Mama, oprosti.“ *

* Inspiraciju za ovaj tekst dugujem TBF i „Psihijatriji“ – jer glazba počinje tamo gdje znanost završava

 

 

 

 

 

 


Eseji