Essays 2010 - Religion and Nationalism Humor i satira kao mirovni aktivizam

Newsletter


Please enter your email

Essays

Family memories

Kaja HaelbichHamburg, Germany In our course "Understanding Internal Dynamics of Societies in Conflict" we started to engage in the topic of Israel Palestine conflict by talking about memories. We discussed different kinds...

Read more

The Role of Justice in Reconciliation in Bosnia…

Maruša Rosulnik Ljubljana, August 2008 Introduction An end of a conflict is a beginning of a new path leading to peace and reconciliation. One of the means employed on the road...

Read more

 

mim_logo

Humor i satira kao mirovni aktivizam

Adelita Selmić

'Prosto rečeno, Feral je imao publiku koja se zajedno s uredništvom znala zajebavati, a Globusova publika ne zna  da je uredništvo zajebava. Sprdati se, u društvu čitatelja, s političkim elitama i društvenim anomalijama, nešto je posve drugo od nakane da se sprdate sdalje čitateljima.[1]'

Humor i aktivizam na prvi pogled djeluju nespojivo; čak i ako ih i zamislimo u zajedničkoj misiji, i ako nam izgledaju dobro – opet je riječ o dvije suprotne metode koje, u kontekstu izgradnje mira, imaju suštinski iste ciljeve. Širina pojmova 'aktivizam' i 'aktivist' u današnjem društvu upravo svojim opsegom dozvoljavaju nam da ih shvatimo na vrlo jednostavan način; bez obzira postoji li određeni uži fokus djelovanja, aktivist će se jednako ravnopravno odnositi prema problemima okoliša, pravima žena i homoseksualaca, nacionalnih manjina, radničkim pravima, ksenofobiji i tako dalje, pazeći pritom da nikoga ne uvrijedi. Upravo politička korektnost u koju je uronjen progresivan i tehnologiziran suvremeni aktivizam, ali i društvo općenito, koje ne trpi kategorije, mentalne ladice i zdušno se bori protiv svih oblika diskrriminacije; ono je čemu nema mjesta kad je u pitanju satira. Ona upravo koristi stereotipe kao svoje pogonsko gorivo i eksploatira svaki neprikladan diskurs, usljed čega se, prema interpretaciji Henria Bergsona, u tijelu pojavljuje erupcija vulkana kojom se oslobađaju unutarnje napetosti. Smijeh tada postaje elan vital, izvor životne energije.

Čovjek – jedina životinja koja se smije

Društvenom funkcijom smijeha i njegovom teorijom bavili su se mnogi, od vremena antike do danas, a još je Aristotel smijeh okarakterizirao kao jednu od osobina koja 'čovjeka razlikuje od ostalih životinja'. U narodnoj predaji i tradiciji, humor, pjesma i šala oduvijek se njeguju kao podrška u svim prilikama, kao ponašanje kojim se otklanjaju strah i agresivnost, ono koje stvara privid kontrole i superiornosti nad zbivanjima oko nas, dokaz  nadrastanja apsurdnog, glupavog, teškog i bolnog. Beaumarchais, francuski komediograf iz 18. st. izrekao je misao koju će vjerojatno svako ljudsko biće parafrazirati barem jednom u životu: 'Nastojim se svemu smijati, i to od straha da ne bih morao zbog svega plakati.' Ono gdje se smijemo kada bi bilo primjerenije plakati je mjesto gdje smo se, po svoj prilici, susreli oči u oči sa vlastitim razumom, poslušali ga što nam ima za reći i odmahnuli rukom: 'Ma što ti znaš!', te se okrenuli njegovom mudrom the big bossu – smislu za humor.

Za njemačkog sociologa i filozofa, Helmutha Plessnera, smijeh je urođeni nagon, ritam koji uspostavlja ravnotežu između duše i tijela; nasmiješeni čovjek je čovjek koji pobjeđuje – koji održava životnu energiju jasnom i protočnom. I  u svakom turbulentnom vremenu, društvenim i političkim krizama, ratovima, prostorima u kojima se ne može disati, uz ozbiljne, postoje i oni neozbiljni, društveno angažirani pojedinci – pisci, novinari, filmski režiseri, umjetnici, stand up komičari koji, koristeći često potpuno drugačiju interpretaciju stvarnosti od one koju u tom trenutku nude masovni mediji i strukture vlasti, nastoje karnevalizirati istinu i servirati ju na vrlo razumljiv i pitak način, začinjenu satirom i Plessnerovim pobjedničkim smijehom.

Na prostorima bivše Jugoslavije, dvije su tvornice smijeha, one koje su promatrale, ponekad nas, a ponekad njih, one koje su svoj objekt ismijavanja poznavale bolje od sebe samih, zauzele svoje mjesto daleko od formalnih znanja u školskim udžbenicima, postale legende koje čak i na distanci imaju ulogu pomagača u razumijevanju mentaliteta, politike, smrti, tragedije, kulture i komedije Balkana; to su sarajevska Top lista nadrealista (TLN) i splitski tjednik Feral Tribune. U doista nadrealnom scenariju, osamdesetih su godina duhoviti Sarajlije, po uzoru na legendarne Monthy Phytonovce, cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji kroz svoju televizijsku emisiju prikazivali podjele, nasilje, rat, apsurdnu politiku, siromaštvo i totalni nedostatak morala; jednu toliko pomaknutu situaciju koja je u stvarnosti izgledala nemoguća; toliko nemoguća da je bila urnebesno smiješna. Publika je, svjesno ili nesvjesno, shvatila šalu i grohotom se smijala sama sebi, no poruka joj je očito izmakla jer su jugoslavenski narodi upravo taj pomaknuti, suludi scenarij uskoro gledali uživo. Kreatorima TLN emisija je donjela status proroka, a generacije koje su je gledale na neki su način projicirale same sebe preko televizijskih ekrana. Oni koji su se smijali TLN u osamdesetima i kasnije početkom devedesetih nisu se smijali petorici inteligentnih komičara, već načinu na koji oni interpretiraju stvarnost; a ako mogu oni, onda možemo i mi! Oni su priozvod naše kulture, našeg svijeta, otvorena srca i hrabro se nose s problemima i ako se mi smijemo zajedno s njima, isti smo kao i oni. Mi i jesmo oni. A oni nas upozoravaju na to što bi nam se moglo dogoditi.

Feral tribune, utemeljen 1993., kao izrazito ljevičarski tjednik ostati će zapamćen po svom kritčkom odnosu prema tadašnjoj HDZ-ovoj vlasti i predsjedniku Franji Tuđmanu, otvaranju tema o kojima nitko drugi nije pisao, sabotažama i tužbama kojima ga je vlast pokušavala ugasiti, ali ono što mi se otvara kao prva asocijacija na Feral je fotomontaža Tuđmana i Miloševića u ljubavnom zagrljaju na naslovnici koja će ući u anale, ilustrirajući vrlo okrutnu politiku prema Bosni i Hercegovini. Satirične fotomontaže bile su Feralov prepoznatljivi znak, adut kojim su doista pogađali u srž problema; u onaj trenutak kada se Beaumarchais previja od grčevitog smijeha, jer je upravo shvatio ozbiljnost i težinu situacije. I upravo genijalne montaže obojane satirom, prizemljenje i demistifikacija onih na vlasti, karikatura koja u tom trenutku ne upravlja ničim; ni mojim životom ni radnim mjestom, ni mojim gradom ni državom, ni policijom ni vojskom; jer je to tek jedna groteskna i bijedna pojava kojoj se od srca mogu samo nasmijati.

Karnevalizacija života

Satira je oružje koje nam pomaže da razumijemo i probavimo stvarnost, jer ako joj se smijemo, onda znači da se njome i bavimo – ne bježimo od nje, a humorom kanaliziramo energiju koju je proizvela reakcija na datu situaciju. U filmu makedonskog režisera Darka Mitrovskog 'Balcancan', smijemo se cijelom Balkanu, gdje je sve začinjeno slikovitom ekspresivnošću i upotrebljava se svaki raspoloživ detalj, svaka asocijacija, kako bi se stvorio egzotičan, pitoreskan prostor – gomila stereotipa bez trunka političke korektnosti. Balkan na kojem je sve moguće, na kojem se tuga, ludost, veselje, janjetina, puške, pivo, rakija, korupcija, kriminal, ljepota, sjećanje i zaborav, izmjenjuju kao na tekućoj vrpci; i kreira se jedan ambijent u kojem je zabavno živjeti.  Ili će barem takav dojam steći gledatelj u Španjolskoj, Kanadi ili Australiji. Ipak, u takvoj umjetničkoj, gotovo pa strip - formi gdje se aktivizam i politička korektnost potpuno razilaze i svaki od ovih pojmova poprima jedan potpuno novi oblik, a šalje zapravo jednako miroljubivu poruku kao i kakav čin građanskog aktivizma – jer smijemo se sami sebi i sebi u odnosu na one druge, prihvaćamo apsurd stvarnosti u kojoj živimo i ako joj se možemo zajedno nasmijati, pretpostavlja se da ju možemo i dijeliti. Odnos naroda i nacija kompliciraniji od najzamršenije sapunice u ovoj karnevalskoj formi postaje podnošljiv, realan i lišen misticizma, svakoj strani šalje poruku o nekim otkačenim susjedima koji imaju otprilike iste probleme i iste ideje kao i oni sami. I ne manje važno, smiju se istim forama.

[1]Viktor Ivančić, nekadašnji urednik Feral Tribune-a u pismu glavnom uredniku Globusa nakon objave fotomontaže kojom se aludira na tajnu veza generala Zagorca i pokojne Ivane Hodak, 2008.