Newsletter


Please enter your email

Essays

Masculinities and Gender-Based Violence in Conflict and Post-Conflict…

Sabine Piccard (Pristina, Kosovo)Course: Gender, Sexuality and Violent Conflict Masculinities and Gender-Based Violence in Conflict and Post-Conflict Settings – Addressing the Gap in Violence Against Men  1. Introduction The concept of Gender-Based Violence (GBV) generally...

Read more

Family memories

Kaja HaelbichHamburg, Germany In our course "Understanding Internal Dynamics of Societies in Conflict" we started to engage in the topic of Israel Palestine conflict by talking about memories. We discussed different kinds...

Read more

 

mim_logo

Ruka ruku mije

Duška Andrić-Ružičić

Uvod

U svom eseju neću se baviti komparacijama niti se detaljnije baviti religijom i nacionalizmom na globalnom nivou (u svijetu) ili na području ex-YU. Ali, nametnuće se, same od sebe, paralele i povezanost. To bi mogla biti komparativna studija znatno većeg obima. Ovdje želim govoriti o Bosni i Hercegovini ne ostavljajući prostora pravdanju kroz globalizam fenomena. Na osnovno pitanje postavljeno temom teško je odgovoriti ne izlazeći iz zadanog okvira.

Nastojaću odgovoriti na osnovno pitanje govoreći o:
  • religiji i naciji (etnicitetu) i njihovoj manifestaciji kao agresivnih kolektivnih identiteta
  • zloupotrebi religije u svrhu jačanja i održavanja nacionalizma kao društveno prihvaćene vrijednosti
  • neodvojivosti religije i nacionalizma kao faktora uticaja u BiH
  • zloupotrebi religije - religijska nastava u školama kao rasadnik nacionalizma

Regeneracija ili degenarecija?

Lični identitet pojedinca i pojedinke građen je, između ostalog, i kroz imputiranje kolektivnih identiteta koje prihvatamo (mentalno i/ili emotivno), ili ne, kao svoje: biti Jugoslovenkom, biti Bosankom, Hercegovkom, Romkinjom, Srpkinjom, Bošnjakinjom, Hrvaticom, Jevrejkom ... ili biti pravoslavkom, muslimankom, katolkinjom, biti komunistkinjom, socijalistkinjom ili liberalkom... ili ne biti ništa od toga ili biti nešto drugo. Dokidanje jednih kao „politički nekorektnih“ i „vještačkih“, te forsiranje drugih kao jedinih ispravnih, tj. onih koji su istorijski opravdani i legitimni („vjekovna težnja za slobodom“, „vjekovna ognjišta“ i sl.), i tobože prirodni, dovodi do unutrašnjih lomova pojedinke i pojedinca. Neki dokidanje dožive kao amputaciju, a neki kao regeneraciju. Nerijetko regeneracija izraste u svoju nakaradnu sestru, degeneraciju – jer se nove/stare vrijednosti ne imputiraju u svojim stvarnim vrijednostima za dobro čovjeka, nego se kače okužene politikantstvom i strašću, motivirane prije mržnjom (potreba da se jača naspram DRUGOG kao NEPRIJATELJA ili PROTIVNIKA) nego ljubavlju (potrebom da se ojača pojedinca kako bi se ojačala sveukupna šarolika zajednica kojoj pripada).

Kokoš ili jaje?

Odgovarajući direktno na pitanje okvira teme eseja jednostavno je poredati sličnosti u smislu mehanizama mobilizacije sljedbe i šta ih sve čini vidljivima: simboli i himne, mitovi, žrtve, spasenja, vođe, institucije, dogme, neupitnost, masovnost....

Sve religije imaju simbole. Svi nacionalizmi koji iole drže do sebe imaju simbole. Oni su katkad i u direktnoj vezi sa religijskim simbolima, jer je religija ustoličena kao „konstitutivni element nacionalnog identiteta“.[1]

Sve religije imaju mitove koji govore o žrtvama i spasenjima. Svi nacionalizmi imaju isto - trebaju svoje mitove i priče o žrtvama i spasenju kako bi se legitimisale i potakle svoju sljedbu i postigle masovnost.

Sve religije imaju institucije kroz koje „božji sekretari na zemlji“ prenose poruku vjernicima. Nacionalizmi grade institucije kroz biblioteke, institute, akademije, obrazovne i odgojne institucije sa nacionalnim predznakom, političke partije...

Razlike? Hm...

Sve religije imaju vođe. Za razliku od religija koje imaju vođe u likovima svetaca/svetica, boga (ili bogova) i božjih poslanika utkanih u dogmu oko koje se vjernici okupljaju, nacionalizmi to ne posjeduju. Oni imaju „zemaljske vođe“ čiji bi pandan u religijama bio kler.

Odgovor na pitanje o tome da li religija ili nacionalizam imaju snažniji uticaj u BiH jednaka je zavrzlama kao i odgovor na pitanje šta je starije: kokoš ili jaje. Rekla bih da su uticaji podjednako snažni, da se religija(e) i nacionalizam(izmi) nadopunjuju, hrane jedni iz drugih, podupiru jedni druge. Lekcija naučena. Kraj. Ali...

Buđenje nacionalne svijesti i „dolaženje tobe“

Avgust 1991. Centralni dnevnici nacionalnih televizija susjednih zemalja koje su u ratu. Obje televizije prikazuju istu sliku: Slika zamućena. Ravničarski pejzaž sa crkvenim tornjem koji se nazire. Avion, čije se oznake ne vide, u ponirućem letu uzbacuje raketu koja pogađa toranj crkve... Sliku prate glasovi spikera:
Spiker 1: „...četnici ruše naše crkve, naše hrvatske svetinje...“.
Spiker 2: „...ustaše ruše naše crkve, naše srpske svetinje...“.
Obje strane imaju iste medijske metode, na isti način povezuju religiju i naciju (etničku pripadnost).

Nisam sigurna da je potreba ljudi za vjerom (konvencionalnom) narasla samo zato jer se vjeru i vjerništvo prestalo smatrati „opskurnim, nenaučnim i zastarjelim sistemom vrijednosti“[2]  , a što je, tvrde, bio slučaj u vrijeme socijalizma ( u slučaju ex-YU '45-'90).

Potreba za vjerom narastala je kako je narastao nacionalizam. I ne bih rekla da je to potreba za vjerom, nego potreba za njenom manifestacijom, za naglašavanjem pripadnosti nekoj vjeri. Vjernici koje sam poznavala kao prakticirajuće i u vrijeme kada je to bilo „nepoželjno“ nerijetko su izražavali svoje negodovanje i govorili kako su „ovi novi vjernici“ isti kao i komunisti: priključili su se kako bi postali podobni, jer je sad nepoželjno biti ateista i nije baš za napredovanje u karijeri, a ni po društveni status uopšte, pogodno ako kažeš da ne vjeruješ u Boga. Da to itekako ima smisla vidljivo je iz ulaženja vjerske ikonografije, simbola, pozdrava, himni, slava, posveštavanja... u institucije i javni život i prostor. I sve to jednako agresivno kao i simbolika petokrake, radništva i poštene intelogencije, srpa i čekića, bratstva i jedinstva (ikonografija „građanske religije[3]“).

Ako su nekada „komesari“ i „komiteti“ izražavali zabrinutost i davali preporuke (kao moralni policajci ondašnjeg sistema), to danas čine vjerske zajednice kroz svoje vrhovnike i niže službenike. Religijske vođe ne govore i ne obraćaju se vjernicima prozivajući ih imenom katolika, muslimana, pravoslavaca... Obavezno pominju Hrvate, Bošnjake, Srbe. Nešto se ne late pomena imena nekih drugih etničkih grupa...

Nacionalna stradanja tokom rata u BiH ('92-'95) mjere se brojem porušenih bogomolja i pobijenih vjerskih službenika – a upravo su bogomolje bile meta i vjerski službenici ubijani kao simboli „onih drugih“ ne samo kao vjere nego i kao nacije. Rušenje vjerskih objekata kao simbola okupljanja davalo je znak nepoželjnima da se maknu sa pripadajuće teritorije (ukoliko nisu već smaknuti). Etničko čišćenje praćeno je čišćenjem svega što simbolizira pripadajući etnos, a prije svega vjerskih objekata i obilježja.

Sistem vrijednosti i prioriteta postali su „nacionalni interes“ i „vjerska osjećanja“. U šta god od ovo dvoje dirneš (a sve i svašta se trpa pod povredu nacionalnih interesa i vrijeđanje vjerskih osjećanja), suočićeš se i sa „čuvarima vjere“  i sa „čuvarima nacije[4]“, jer oni idu ruku pod ruku, a ruka ruku mije. Čuvari nacije (političke elite) obezbjeđuju nesmetano (i nekontrolisano) djelovanje reigijskih zajednica (nedodirljivost) i povrat imovine oduzete u prošlom sistemu (a koja se sad u mnogim slučajevima komercijalno iznajmljuje i nipošto ne služi u religijske ili barem u socijalne svrhe kao dio aktivnosti vjerskih zajednica mimo brige o duhovnosti sljedbe). Nadalje, nacionalizam koji etnos veže uz religijsku pripadnost obezbjeđuje i masovnost vjerskih zajednica od kojih one itekako profitiraju (članarine, krštenja, vjerski pokopi i vjenčanja koja se dobrano naplaćuju...). Nacionalno osviješteni i vjerski probuđeni ktotori grade hramove. Nisam još čula za primjer da je neki sagradio školu, ambulantu, dom kulture, sportsku dvoranu...

Na drugoj strani, nacionalisti trebaju potporu (blagoslov) religije. Religija je neupitna, ona je izvan doticaja propitivanja ispravnosti. Dobiti potporu vjerskog vođe za jednog nacionalistu vlastodršca znači dobiti blagoslov za činjenje, blagoslov za nacionalizam i njegove manifestacije – i spram „svojih“ i spram“ onih drugih“. Pored toga vjerski službenici su nerijetko (prečesto) i direktni agitatori političkih partija koje se vezuju uz određene nacionalne (etničke) grupe kao čuvari „nacionalnih interesa“, pa time mogu znatno uticati i na birački glas građana i građanki tokom političkih izbora.

Pioniri maleni, mi smo vojska prava...

Pitala sam jednog fratra (franjevci kao jedan od simbola Bosne, umjereni i angažovani u svjetovnom životu zajednice, opšteprihvaćeni kao „braća“) zašto vjeronauka u školama, zar nisu dovoljne crkve. Njegovo obrazloženje ima smisla, razložno je i praktično (i njemu svojstveno, a vjerovatno i sasvim iskreno vjeruje u to što govori), ali nedovoljno ubjedljivo nekom poput mene: „Lakše nam je djecu okupiti u školama. Djeca dolaze u škole i iz udaljenijih mjesta. U lokalnim zajednicama postoje možda crkve, ali je djece malo, pa je praktičnije okupiti ih kroz instituciju gdje svakako dolaze, a i masovnije. A crkve uglavnom nemaju ni grijanje pa je djeci zimi hladno“. No, je li to zaista suština?

„Umjesto da vjeronauk, sukladno svojoj naravi, bude uz vjerske zajednice, poslije rata je postao obvezan predmet u školama, da bi se nedavno pokušao uvesti prisilno i u vrtiće. Koliko bi se tu dalo naučiti iz onoga što je marksizam doživio u školskim klupama? Vjeronauk u školskim klupama je postao „palica dominacije i moći“ (I. Šarčević), odnosno produžena ruka nacionalističke ideologije zasnovane na dresuri i nasilju[5]

Marksizam je u školskim klupama odgajao „pionire i pionirke“ i „mladince i omladinke“ koji su bili „uzdanica“, na njima je „počivala budućnost“ (kakvog li tereta koje je unaprijed bačen na nejaka dječija pleća). Oni su bili podmladak „građanske religije bratstva i jedinstva[6]“   - čuvari budućnosti ideje bratstva i jedinstva kao građanske religije i socijalizma kao njegove ideološke osnove. U šta su izrasli i čemu su se priklonili? Postali su „vijernici koji su to oduvijek bili, samo nisu smjeli pokazati“, i nacionalisti. A neki su ex-komunisti u nacionalni dresovima napredovali do nacionalnih vođa i bivali blagosiljani od religijskih vođa (novih komesara).

Vjeronauka je dio redovnog obrazovanja u osnovnim i srednjim školama u Bosni i Hercegovini. Istina, može se (valjda) odlučiti za da ili ne, ali hajde u nekoj sredini stisni petlju i kao roditelj reci „moje dijete neće“. Šta se tom djetetu čini: izoluje ga se, obilježava. Na jednoj strani tu su „oni drugi“ čija (navodno) pripadajuća vjeronauka nije zastupljena u toj školi. I još ona „najgora kategorija“, djeca iz miješanih brakova. Pored njih tu su ona djeca koja se svrstavaju u većinu, ali postaju manjinom i drugačijima ako ne idu na vjeronauku - čini se da je njima ponajgore.

Ići ili ne na vjeronauku nije pitanje (niti samo niti nužno) potrebe za vjerskim obrazovanjem kako bi se propustilo propušteno i kako bi se kroz formalno obrazovanje nadoknadila nemogućnost da religijski zakržljali roditelji djeci prenesu osnovna znanja i vrijednosti iz konfesije kojoj dijete (valjda) pripada. Ići ili ne na vjeronauku je i pitanje ispoljavanja identiteta, pripadnosti grupi, ne samo religijskoj nego i (i prije svega) etničkoj. Zloupotreba religijske nastave u školama je idealan rasadnik podmlatka, „pionira nacionalnih torova“ koji su itekako potrebni nacionalistima i nacionalizmu kako bi se potakao i sačuvao sistem vrijednosti koji će ih održati na vlasti što duže.

Ničija nije do zore sjala...

A kako smanjiti negativan uticaj religije njenom zloupotrebom kroz sistemsku instrumentalizaciju i dominantnost nacionalizma (iskorijeniti ga, hm, teško)? Postoji li neki model koji je po mjeri čovjeka (u svim rodnim i spolnim pojavnostima) i u suživotu sa prirodom, a bez tendencije (samo)destrukcije? Utopija? Nadam se da ne, za nekoga i nekada ne utopija nego stvarnost. Za nas, ove sad i ovdje je „malo kasno“,  amožda ipak nije.

[1] Razgovor Kuzmić/Wolf; Yale – Inicijativa za vjeru i globalizaciju
[2] Razgovor Kuzmić/Wolf; Yale – Inicijativa za vjeru i globalizaciju
[3] Vjekoslav Perica, 2006 - Balkanski idoli I, str.213
[4] Nacije koja se u Bosni i Hercegovini kao pojam upotrebljava iskrivljeno, a u biti označava etničku pripadnost
[5] Alen Krstić, Prisilna religijska obnova - Izvori religijske hipokrizije u BiH; Puls dekokratije, 27.05.2009. Kristić piše o prisilnoj religijskoj obnovi u BiH kao društvenom procesu koji je suprotstavljen izvornoj duhovnosti monoteističke poruke, a koji u suštini predstavlja tek oblik religijske hipokrizije
[6] Vjekoslav Perica, 2006 - Balkanski idoli I, str.213