Newsletter


Please enter your email

Essays

Masculinities and Gender-Based Violence in Conflict and Post-Conflict…

Sabine Piccard (Pristina, Kosovo)Course: Gender, Sexuality and Violent Conflict Masculinities and Gender-Based Violence in Conflict and Post-Conflict Settings – Addressing the Gap in Violence Against Men  1. Introduction The concept of Gender-Based Violence (GBV) generally...

Read more

Family memories

Kaja HaelbichHamburg, Germany In our course "Understanding Internal Dynamics of Societies in Conflict" we started to engage in the topic of Israel Palestine conflict by talking about memories. We discussed different kinds...

Read more

 

mim_logo

Jezik i identitet

Bojana Genov (Mali Lošinj, Hrvatska)
Kurs: Jezik i ideologija

Jezik i identitet

Jezične mijene bile su sastavnim dijelom moga odrastanja i školovanja i uvijek su bile popraćene ogromnom strašću ne samo kreatora jezičnih promjena, nego i širokih slojeva ljudi koji su ih prihvaćali nepojmljivom i meni neočekivanom brzinom. Za moga školovanja nekoliko se je puta mijenjao naziv pojedinih školskih predmeta, ne samo na način da smo svi učili malo muzički i historiju, a malo glazbeni i povijest, nego na način da je to bilo pitanje svrstavanja i pitanje vrlo važnog osobnog izbora. Kao mala djevojčica nisam razumjela izvore tog burnog odnosa prema jeziku, ali sam i sama naučila dijeliti interes pa i strast prema jezičnim pitanjima. Moj odnos prema jeziku obilježava ambivalentan, ali uvijek vrlo aktivan stav, istovremen otpor prema nametanju i istjerivanju riječi iz moga riječnika i pažljivo i kritično vaganje tuđih riječi. 

Zato jer je jezik i način na koji se piše u mojoj društvenoj sredini i u mome osobnome obzoru veoma važna stvar, sa velikim sam se interesom prijavila na kurs Jezik i ideologija Snježane Kordić na Mirovnoj akademiji, a njezinu knjigu Jezik i nacionalizam (Zagreb: Durieux, 2010)  pročitala brzo, žudno i sa interesom kao da čitam najzanimljiviji triler. A zato jer sam aktivistkinja i vjerujem da znanje mora biti djelatno i da treba pokušavati utjecati na svijet i procese oko sebe, inicirala sam i sudjelovala u snimanju kratkog filma koji se bavi odnosom mladih ljudi u regiji prema jeziku. Moja je preporuka, onima koji čitaju ovaj kratki tekst kojim trebam zaslužiti svoju svjedodžbu o završenom seminaru, da na ovom mjestu prekinu čitanje i pogledaju film nastao u Učionici aktivnog građanstva Centra za zdravo odrastanje IDEM i ja iz Malog Lošinja, koji pokazuje koliko i kako mladi ljudi mogu prihvatiti jednostavnu znanstveno potkrijepljenu tvrdnju o tome da Srbi, Hrvati,  Bosanci i Crnogorci govore istim jezikom. Jezik, dakle, kojim govorimo, jedan je, policentrični jezik koji se je razvijao u nekoliko različitih standardnih varijanti, pri čemu nacije čine kodificirajuće centre.

Zašto ova jednostavna, znanstveno utemeljena tvrdnja s kojom su živjele generacije, koja za takozvane obične ljude, govornike nekog jezika, ne bi trebala imati nikakvu emocionalnu vrijednost, izaziva snažne emocije i potiče na otpor? Krvavi rez kojim je od SFRJ nastao niz država zarezao je istoga trenutka i u jezik, stvarajući potrebu da se MI i ONI dobro razlikujemo, najbolje već prvom izgovorenom rečenicom. Ali što kad granica jezika ne postoji, a granice varijanti ne slijede političke granice? Tada stupa na scenu jezični aktivizam u najgorem mogućem obliku, onakav kakav doživljavamo od osamostaljenja država do danas, kojemu je osnovna zadaća da govor i pisana riječ Hrvata, Srba, Bosanaca i Crnogoraca postanu što različitiji.Osnovna tvrdnja kojom se barata u hrvatskoj javnosti jest pravo naroda na vlastiti jezik. Kada se u našoj javnosti govori o jezičnim pravima, onda se uvijek govori o kolektivnom pravu. Individualizam i individua nisu neka baš konjunkturna roba u procesu pravljenja države, kolektiv je sve, a individua treba u slučaju poziva države i nacije položiti na oltar domovine i svoj život. Stoga je pozivanje na kolektivnu solidarnost i disciplinu osnovna jezična strategija, a zbir pojedinačnih odgovora na zov nacije nevjerojatno visok i ujednačen. Apelacije države i nacije obilježene su uzvišenim govorom, pozivanjem na pretke i potomstvo, na ognjišta i baštinu, na krv i tlo, a jezik predstavljen kao kuća bitka nekoga naroda. Tko se ne bi tomu odazvao? I odazvali su se.

Odazvala se je Izabel Skokandić, javnosti poznata bibliotekarka iz Korčule i brojni javnosti nepoznati knjižničari, koji su bacili u kontejnere za smeće veliki broj knjiga iz javnih knjižnica, po kriteriju da su knjige bile napisane od autora iz Srbije i Bosne i/ili da su bile pisane ćirilicom. Odazvali su se nacionalni lingvisti koji su se uključili u borbu za mađunarodno priznavanje jezika i upustili u kreiranje novogovora koji je izazivao mnogo sprdnje, ali i ostavio pisani trag u tisku, novim knjigama, prijevodima i govornoj praksi nacionalno probuđenih masa. Odazvali su se na javnoj televiziji u kojoj su prestali inzistirati na jezičnom standardu i pripustili zavičajne govore svih vrsta, što čini jezik bitno drugačijim od jezika mrskih nam susjeda i dojučerašnjih neprijatelja. Odazvali su se učitelji materinjeg jezika u školama, birajući od tri važeća hrvatska pravopisa onaj u kojemu su ispravni grješka i strjelica, zbunjujući djecu i stvarajući ih strogim kritičarima prekonoć obespismenjenih i neukih roditelja. Odazvali su se carinici i policajci, ispravljajući na pješačkim i graničnim prijelazima i našu jezičnu praksu i nepoćudnu upotrebu riječi i sintakse. Odazvali su se naši susjedi, kritizirajući i denuncirajući sve one koji ne prate i ne konzultiraju brojne jezične portale, savjetnike i barometre, pa im se omakne riječ iz prošloga života. Odazvala sam se i ja detektirajući napogr(j)ešivo nepoćudne riječi i ne pišući ih nikad u javnom prostoru, ne ostavljajući lektorima i cenzorima nikakva posla iza sebe, a kada to činim onda je to sa svjesnim osjećajem prkosa kao kada odlučim ciljano psovati u javnom prostoru.U glavi svakog istinskog hrvatskog domoljuba čuči uvijek budan i vrebajući jezični cenzor, koji priječi i domoljubu i njegovu sugovorniku upotrebu neispravnog izričaja ili riječi. Jezični purizam kao strategija nacionalizma usadio je oprez u ljude, narušio odnose, otvorio neiscrpno polje međusobnog denunciranja i natjecanja u hrvatstvu, zakomplicirao razumijevanje, narušio individualna prava i pradoksalno, pokvario standardni jezik u koji je uveo pravilo da se sve može i da je sve dozvoljeno, samo ako je istinski hrvatsko i domoljubno.

Ako je osnovna uloga jezika da bude sredstvo sporazumijevanja i stoga spontan, tekući i neometan neprestanom cenzurom i autocenzurom, možemo reći da je politikom jezičnog purizma u Hrvatskoj ometena osnovna funkcija jezika, dakle i narušeno sporazumijevanje, te da nametanje izričaja poput štrcani nahit, stalčana lazila, lučba i koštovnik  napadaju ne samo na međusobno razumijevanje nego i na ljudska prava. Ljudska su prava individualna. Nositelj im je pojedinac, građanin, bez obzira na razlike po spolu, rodu, naciji, vjeroispovjesti, boji kože, političkom uvjerenju, seksualnoj orijentaciji.....i tako dalje, i tako dalje, ova se građa smatra apsolviranom. Usprkos tomu, kada se govori o pravu na jezik govori se uvijek iz pozicije kolektiviteta. Samo pravo na jezik  sastoji se iz većeg broja različitih prava. To su pravo na davanje imena vlastitom jeziku; pravo na jednakopravnost vlastita jezika u složenoj zajednici; pravo na slobodnu uporabu vlastita jezika u javnom i kulturnom životu zajednice; pravo na odgoj i obrazovanje na vlastitom jeziku; pravo na uporabu svoga jezika u sudskim postupcima; pravo na pismo kojim će se jezik služiti; pravo na… ima još.

U aktualnoj praksi to se tumači na način da Hrvati imaju ljudsko pravo u restoranu dobiti riječ koštovnik, a onaj tko napiše mrsku i neprijateljsku riječ cjenik narušava njihovo pravo na hrvatski jezik i daje im izliku da uvrijeđeno napuste restoran i denunciraju vlasnika kao narodnog neprijatelja. Malo se tko pita što je sa ljudskim pravom osobe koja u korpusu svog materinjeg jezika ima riječ hiljada ili oktobar, a ne smije je izustiti ili napisati, jer od nje ionako neće ostati ništa nakon intervencije susjeda, učiteljice, djeteta koje se školuje, policajca, carinika i (ili) lektora. Stoga je potrebno i važno naučiti da je nečije pravo na jezik, baš kao i svako drugo pravo, omeđeno pravom i slobodom druge osobe, pojedinca, na njegov jezik kako ga je naučio / la i kako ga prakticira. 

Vratimo se na Učionicu aktivnog građanstva, ljetnu školu ljudskih prava koju svake godine održava Centar za zdravo odrastanje za mlade iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine. Samo malo zagrebena tema zajedničkog nam policentričnog jezika i relacije s našim identitetima dovela je do uznemirenosti, ljutnje, pa i do suza. Najveći izazov ove desetodnevne škole nije bilo pitanje međusobnog razumijevanja ni tolerancije. Bilo je to pitanje kako premostiti osjećaj počinjenja nacionalne izdaje koje su izazvali međusobno razumijevanje i novostečeno znanje o jeziku. Bilo je to pitanje kako to da nacionalni identitet shvaćen kao osjećaj horizontalne solidarnosti i bliskosti između ljudi iste nacije funkcionira na svjetskom prvenstvu u nogometu i pri pogledu na nacionalnu zastavu, ali redovito zataji u tramvaju ili parkingu prepunom sunarodnjaka. Bilo je to pitanje što imamo zajedničkoga sa ljudima koji nas opominju zbog riječi koju smo upotrijebili.