Essays 2011 - Language and Ideology Politika između nacionalizma i liberalizma

Newsletter


Please enter your email

Essays

Hierarchy and canonization of memory

Course: Memory and its role in conflict and conflict transformationLecturer: Orli Fridman Hierarchy and Canonization of Memory: Adaptation of Historiography to Socio-political Identity Construction Course participant: Jasmina Gavrankapetanović-Redžić, Sarajevo, Bosnia and Herzegovina In...

Read more

Which Way to Peace?

Dubravka Kalac Zadar, Croatia >Sometimes, when I walk the streets of my city, late in the evening, when there's only silence present, pictures of  not so distant past strike me, and I...

Read more

 

mim_logo

Politika između nacionalizma i liberalizma

Josip Ivanović (Zagreb, Hrvatska)
Kurs: Jezik i ideologija

Politika između nacionalizma i liberalizma

Uvod

Specifičnost pojma politike jest u tome, što njen pojam u svakom smislu uporabe nailazi na različito razumijevanje, a da pritom ne dolazi puko do erodiranja njegovog značenja, već upravo do bogaćenja. Naime, u svakom novom pokušaju da se neka teorijska ili praktična stvar etiketira pojmom politike, skriven je nekakav indikativ ili performativ onoga što se može nazvati politikom. Svaka politička orijentacija implicira određene okvire i definira što politika jest ili barem što bi trebala biti. U težnji ka stjecanju kredibiliteta, političke orijentacije se pokušavaju predstaviti kao realnije, objektivnije ili prirodnije od ostalih, što nam upravo jamči svezu između percepcije svijeta i načina na koji žele učestvovati u njemu. Značaj ove opservacije ogleda se u mogućnosti da se analizom različitih tumačenja pojma politike, bolje shvate neke bitne crte političkih stajališta, orijentacija.

 

Intencija ovog rada je izdvojiti i prikazati shvaćanja politike i ukazati na korelaciju između načina na koji se ona shvaća i same pozicije iz koje je ona shvaćena. Konkretnije, nastojat će se ukazati na razlike između liberalnog i autoritarnog poimanja politike, te kroz prizmu tih razlika locirati značaj i posljedice nacionalizma u suvremenom svijetu.Metodološki i sadržajno, ovaj rad predstavlja plod promišljanja i povezivanja različitih zorova koji su se pojavljivali tijekom razvoja političke misli. Uobličen u formu kratkog filozofijskog eseja, ne nudi „znanstvenu istinu“ već pokušava potaknuti na promišljanje i propitivanje. Na koncu, ovaj rad se ne oslanja izravno na opipljive činjenice, već nastoji analizirati različite interpretacije i stavove koji se grade ili sami jesu opipljiva činjenica suvremenog društva.

Sistematizacija koncepcijâ

Ako bismo prihvatili jednu grubu, ali ne i pogrešnu podjelu, mogli bismo razvrstati stajališta glede politike u dvije struje misli: jedna opisana od strane Friericha Nietzschea i Maxa Webera, a druga od Aristotela i Hannah Arendt. Prama prvoj, politika je sinonim za vlast, to jest, ona se značenjski preklapa s organiziranjem vlasti, te se u njoj jasno ogledaju odnosi moći u društvu – moći čija je bit širenje i nametanje vlastite volje jednog pojedinca, ponašanju drugih, protivno njihovoj volji.Druga struja misli tumači politiku kao vještinu organiziranja, kao preduvjet pluralnosti i različitosti u društvu, te kao samu njihovu zbiljnost.Imajući ovu podjelu u vidu, idimo korak dalje i uzmimo u razmatranje ideologiju nacionalizma, kao čimbenika suvremene politike, i liberalnu političku koncepciju.

Prije svega, treba razjasniti da se ne radi o pojmovima iste razine ili jednake općosti. Nacionalizam je u pojmovnom smislu podređen liberalizmu i označava tek jednu ideologiju, pokret ili svjetonazor, koji može postojati unutar društva zasnovanog na liberalnim načelima. Međutim, ova stratificiranost ne čini besmislenom analizu njihovog odnosa i eventualnog kolidiranja. Potrebu za ovom analizom potencira širenje nacionalizma, njegovo prerastanje u masovne pokrete i, što je najvažnije, njegovu pretenziju da, istisnuvši liberalizam, zauzme funkciju temelja i okvira političkog promišljanja i djelovanja.

Zamjena uloga

Politički liberalizam je ne-totalitarna politička koncepcija, koja je nastala propašću tradicionalnih autoriteta (prvenstveno sekularizacijom) i koja se temelji na dogmatskoj premisi da ne postoje vrijednosti i principa koji su vrijedni nametanja, osim onog jednog, da se sloboda jednog pojedinca smije protezati do granice na kojoj bi ona počela ugrožavati slobodu drugog pojedinca.Teško je precizno ustanoviti, ali se čini da nacionalne države predstavljaju pojavu mlađeg datuma u odnosu na principe na kojima se liberalizam temelji. Nacionalizam je, u obliku kakvom nam je danas poznat, tek u već postojećim nacionalnim državama uzeo punog maha.Prolazeći kroz svoj ekstremni period u prvoj polovici prošlog stoljeća (nacizam), pa kroz umjerenije faze poput američkog patriotizma i nacionalnog „buđenja“ satelitskih država Sovjetskog Saveza, nacionalizam se danas stabilizirao i ustalio širom svijeta. Paralelno ovom procesu, u svijetu je postepeno rastao i broj država koje sebe proklamiraju državama liberalno-demokratskog društvenog poretka. Uzme li se u obzir sadržaj Povelje Ujedinjenih naroda (posebice sedmo poglavlje) iz 1945. godine, svih 193 država-članica ove organizacije su formalno-pravno odlučile dati prednost liberalnim principima i ljudskim pravima ispred nacionalističke ideologije ili bilo koje ideologije koja bi mogla ugrožavati druge.

Međutim, situacija u praksi je pokazala malo drugačiji stav ovih država. Nacionalizam se počeo javljati kao najsnažniji integrativni čimbenik, što je naročito dobro dolazilo do izražaja u zemljama zahvaćenim ekonomskom krizom, zaraćenim državama, ili naprosto državama u kojima su vladajuće stranke i koalicije imale potrebu svoj neuspjeh zataškavati potenciranjem nacionalizma. Duboka uronjenost u logiku nacionalizma opravdava pitanje: živimo li danas u liberalnom društvu u kojem je prisutan nacionalizam, ili u nacionalističkom društvu u kojem se liberalizam tek nazire kroz odnos toleriranja drugosti? Što opravdava naziv „nacionalne države“ i svega „nacionalnog“ (televizije, kazalištâ, knjižnicâ, itd.), kada je formalno prihvaćeno da nacionalnosti nisu bitne?

Pravo na nerazumnost?

Politički liberalizam, za razliku od nacionalizma, shvaćenog kao politička ideologija, ima nešto što bismo mogli nazvati političkom higijenom. Naime, ono inzistira na čistoj podjeli javne i privatne sfere (koliko god ta granica bila neopipljiva ili čak zbiljski nepostojeća). Pitanja privatnog života, vjerovanja, stavova, preferencija i svega što život u širem smislu sadrži, ne tiču se javnosti i ne smiju biti tema o kojoj se odlučuje javno. Što se javne sfere tiče, svako ima pravo na zastupanje svojih stavova ili priklanjanje bilo kojoj političkoj orijentaciji. Ograničenja naravno ima ali su ona svedena na minimum, koji je nužan za održivost takvog sistema. Političke koncepcije koje promoviraju pojedinci (bilo stvorene ili prihvaćene od strane pojedinca) ne smiju biti sveobuhvatne ili svjetonazorske koncepcije, koje ne poštuju granicu privatnog. S druge strane, nacionalizam ne može ni prikrivati svoju ne-higijenu, jer se u vlastitoj retorici oslanja na privatnu sferu (npr. obiteljske vrijednosti, seksualnu orijentaciju, itd.), a prilikom vlastitog promoviranja cilja i na privatne segmente života (osjećaje, samoidentifikaciju pojedinca, itd.).

Budući da do sada nije ponuđena ni jedna svjetonazorska koncepcija koja bi svima istovremeno bila toliko privlačna da je svi istovremeno prihvate, odbacivši postojeće, djeluje razumski opravdano davati prednost politici koja je spremna nositi se s različitostima (opisana na početku rada, Aristotel/Arendt) i koja domenu društvenog sukoba suzbija u jednu sigurnu sferu političkog, ne zadirući u slobodu odlučivanja o privatnim pitanjima pojedinca. Zagovornici nacionalizma pak, kao da su zaglibili u ničeansko-weberovskom razumijevanju političke zbilje, te iz nekog razloga ne žele ili ne mogu prihvatiti politiku pluralizma i različitosti, već unificiranjem mišljenja svih pripadnika društva uklanjaju različitosti i stvaraju jednoumlje, a time ukidaju mogućnost i slobodu bivanja drugosti.Na koncu, treba shvatiti da se prihvaćanjem nacionalističke ideologije (prešutno) odobrava jedna paradigma politike, koja ni ne teži uređenju i uklapanju među drugosti, već politiku uzima kao bojno bolje na kojem je jedina misija širiti moć, unificirati i dominirati.

Zaključak

Ovim se radom nije nastojao promovirati liberalizam ili prikazati nacionalizam kao puko nerazumnu i konfliktnu opciju, već samo ukratko objasniti zašto su teorijski „čist“ liberalizam i nacionalizam u jednom bitnom smislu nekompatibilni. Dok je liberalizam uvjetno rečeno tek „okvir za slobodu“, nacionalizam je jedan od čimbenika koji je zauzeo previše mjesta u ovom okviru i učinio ga tijesnim.

Bibliografija:

Arendt, Hannah (1996): Eseji o politici, Izdanja Antibarbarus, Zagreb.
Nimni, Ephraim (2009): „Nationalism, Ethnicity and Self-determination: A Paradimh Shift?“, in: Studies in Ethnicity and Nationalism: 9/2, 319-332.
Pašić, Najdan (1993): „Nacija i nacionalizam”, u: Matić, Milan; Podunavac, Milan (ur.): Enciklopedija političke kulture, Savremena administracija, Beograd, 705 –724.
Rawls, John (2000): Politički liberalizam, Kruzak, Zagreb. 
Saukkonen, Pasi (2003): „The Political Organization of Differences“, u: Finnish Yearbook of Political Thought, 113-136.
Veler, Hans-Ulrih (2001): Nacionalizam: istorija – forme – posledice, Svetovi, Novi Sad.Weber, Max (1999): Vlast i politika, Jesenski i Turk, Zagreb.