Essays 2010 - Religion and Nationalism Humor i satira kao mirovni aktivizam

Newsletter


Please enter your email

Essays

Masculinities and Gender-Based Violence in Conflict and Post-Conflict…

Sabine Piccard (Pristina, Kosovo)Course: Gender, Sexuality and Violent Conflict Masculinities and Gender-Based Violence in Conflict and Post-Conflict Settings – Addressing the Gap in Violence Against Men  1. Introduction The concept of Gender-Based Violence (GBV) generally...

Read more

Peace Academy Reflection

Tory Tevis I would like to begin my reflection on the Sarajevo Peace Academy by first stating how difficult it was to settle on a topic to write about.  All the...

Read more

 

mim_logo

Humor i satira kao mirovni aktivizam

Adelita Selmić

'Prosto rečeno, Feral je imao publiku koja se zajedno s uredništvom znala zajebavati, a Globusova publika ne zna  da je uredništvo zajebava. Sprdati se, u društvu čitatelja, s političkim elitama i društvenim anomalijama, nešto je posve drugo od nakane da se sprdate sdalje čitateljima.[1]'

Humor i aktivizam na prvi pogled djeluju nespojivo; čak i ako ih i zamislimo u zajedničkoj misiji, i ako nam izgledaju dobro – opet je riječ o dvije suprotne metode koje, u kontekstu izgradnje mira, imaju suštinski iste ciljeve. Širina pojmova 'aktivizam' i 'aktivist' u današnjem društvu upravo svojim opsegom dozvoljavaju nam da ih shvatimo na vrlo jednostavan način; bez obzira postoji li određeni uži fokus djelovanja, aktivist će se jednako ravnopravno odnositi prema problemima okoliša, pravima žena i homoseksualaca, nacionalnih manjina, radničkim pravima, ksenofobiji i tako dalje, pazeći pritom da nikoga ne uvrijedi. Upravo politička korektnost u koju je uronjen progresivan i tehnologiziran suvremeni aktivizam, ali i društvo općenito, koje ne trpi kategorije, mentalne ladice i zdušno se bori protiv svih oblika diskrriminacije; ono je čemu nema mjesta kad je u pitanju satira. Ona upravo koristi stereotipe kao svoje pogonsko gorivo i eksploatira svaki neprikladan diskurs, usljed čega se, prema interpretaciji Henria Bergsona, u tijelu pojavljuje erupcija vulkana kojom se oslobađaju unutarnje napetosti. Smijeh tada postaje elan vital, izvor životne energije.

Čovjek – jedina životinja koja se smije

Društvenom funkcijom smijeha i njegovom teorijom bavili su se mnogi, od vremena antike do danas, a još je Aristotel smijeh okarakterizirao kao jednu od osobina koja 'čovjeka razlikuje od ostalih životinja'. U narodnoj predaji i tradiciji, humor, pjesma i šala oduvijek se njeguju kao podrška u svim prilikama, kao ponašanje kojim se otklanjaju strah i agresivnost, ono koje stvara privid kontrole i superiornosti nad zbivanjima oko nas, dokaz  nadrastanja apsurdnog, glupavog, teškog i bolnog. Beaumarchais, francuski komediograf iz 18. st. izrekao je misao koju će vjerojatno svako ljudsko biće parafrazirati barem jednom u životu: 'Nastojim se svemu smijati, i to od straha da ne bih morao zbog svega plakati.' Ono gdje se smijemo kada bi bilo primjerenije plakati je mjesto gdje smo se, po svoj prilici, susreli oči u oči sa vlastitim razumom, poslušali ga što nam ima za reći i odmahnuli rukom: 'Ma što ti znaš!', te se okrenuli njegovom mudrom the big bossu – smislu za humor.

Za njemačkog sociologa i filozofa, Helmutha Plessnera, smijeh je urođeni nagon, ritam koji uspostavlja ravnotežu između duše i tijela; nasmiješeni čovjek je čovjek koji pobjeđuje – koji održava životnu energiju jasnom i protočnom. I  u svakom turbulentnom vremenu, društvenim i političkim krizama, ratovima, prostorima u kojima se ne može disati, uz ozbiljne, postoje i oni neozbiljni, društveno angažirani pojedinci – pisci, novinari, filmski režiseri, umjetnici, stand up komičari koji, koristeći često potpuno drugačiju interpretaciju stvarnosti od one koju u tom trenutku nude masovni mediji i strukture vlasti, nastoje karnevalizirati istinu i servirati ju na vrlo razumljiv i pitak način, začinjenu satirom i Plessnerovim pobjedničkim smijehom.

Na prostorima bivše Jugoslavije, dvije su tvornice smijeha, one koje su promatrale, ponekad nas, a ponekad njih, one koje su svoj objekt ismijavanja poznavale bolje od sebe samih, zauzele svoje mjesto daleko od formalnih znanja u školskim udžbenicima, postale legende koje čak i na distanci imaju ulogu pomagača u razumijevanju mentaliteta, politike, smrti, tragedije, kulture i komedije Balkana; to su sarajevska Top lista nadrealista (TLN) i splitski tjednik Feral Tribune. U doista nadrealnom scenariju, osamdesetih su godina duhoviti Sarajlije, po uzoru na legendarne Monthy Phytonovce, cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji kroz svoju televizijsku emisiju prikazivali podjele, nasilje, rat, apsurdnu politiku, siromaštvo i totalni nedostatak morala; jednu toliko pomaknutu situaciju koja je u stvarnosti izgledala nemoguća; toliko nemoguća da je bila urnebesno smiješna. Publika je, svjesno ili nesvjesno, shvatila šalu i grohotom se smijala sama sebi, no poruka joj je očito izmakla jer su jugoslavenski narodi upravo taj pomaknuti, suludi scenarij uskoro gledali uživo. Kreatorima TLN emisija je donjela status proroka, a generacije koje su je gledale na neki su način projicirale same sebe preko televizijskih ekrana. Oni koji su se smijali TLN u osamdesetima i kasnije početkom devedesetih nisu se smijali petorici inteligentnih komičara, već načinu na koji oni interpretiraju stvarnost; a ako mogu oni, onda možemo i mi! Oni su priozvod naše kulture, našeg svijeta, otvorena srca i hrabro se nose s problemima i ako se mi smijemo zajedno s njima, isti smo kao i oni. Mi i jesmo oni. A oni nas upozoravaju na to što bi nam se moglo dogoditi.

Feral tribune, utemeljen 1993., kao izrazito ljevičarski tjednik ostati će zapamćen po svom kritčkom odnosu prema tadašnjoj HDZ-ovoj vlasti i predsjedniku Franji Tuđmanu, otvaranju tema o kojima nitko drugi nije pisao, sabotažama i tužbama kojima ga je vlast pokušavala ugasiti, ali ono što mi se otvara kao prva asocijacija na Feral je fotomontaža Tuđmana i Miloševića u ljubavnom zagrljaju na naslovnici koja će ući u anale, ilustrirajući vrlo okrutnu politiku prema Bosni i Hercegovini. Satirične fotomontaže bile su Feralov prepoznatljivi znak, adut kojim su doista pogađali u srž problema; u onaj trenutak kada se Beaumarchais previja od grčevitog smijeha, jer je upravo shvatio ozbiljnost i težinu situacije. I upravo genijalne montaže obojane satirom, prizemljenje i demistifikacija onih na vlasti, karikatura koja u tom trenutku ne upravlja ničim; ni mojim životom ni radnim mjestom, ni mojim gradom ni državom, ni policijom ni vojskom; jer je to tek jedna groteskna i bijedna pojava kojoj se od srca mogu samo nasmijati.

Karnevalizacija života

Satira je oružje koje nam pomaže da razumijemo i probavimo stvarnost, jer ako joj se smijemo, onda znači da se njome i bavimo – ne bježimo od nje, a humorom kanaliziramo energiju koju je proizvela reakcija na datu situaciju. U filmu makedonskog režisera Darka Mitrovskog 'Balcancan', smijemo se cijelom Balkanu, gdje je sve začinjeno slikovitom ekspresivnošću i upotrebljava se svaki raspoloživ detalj, svaka asocijacija, kako bi se stvorio egzotičan, pitoreskan prostor – gomila stereotipa bez trunka političke korektnosti. Balkan na kojem je sve moguće, na kojem se tuga, ludost, veselje, janjetina, puške, pivo, rakija, korupcija, kriminal, ljepota, sjećanje i zaborav, izmjenjuju kao na tekućoj vrpci; i kreira se jedan ambijent u kojem je zabavno živjeti.  Ili će barem takav dojam steći gledatelj u Španjolskoj, Kanadi ili Australiji. Ipak, u takvoj umjetničkoj, gotovo pa strip - formi gdje se aktivizam i politička korektnost potpuno razilaze i svaki od ovih pojmova poprima jedan potpuno novi oblik, a šalje zapravo jednako miroljubivu poruku kao i kakav čin građanskog aktivizma – jer smijemo se sami sebi i sebi u odnosu na one druge, prihvaćamo apsurd stvarnosti u kojoj živimo i ako joj se možemo zajedno nasmijati, pretpostavlja se da ju možemo i dijeliti. Odnos naroda i nacija kompliciraniji od najzamršenije sapunice u ovoj karnevalskoj formi postaje podnošljiv, realan i lišen misticizma, svakoj strani šalje poruku o nekim otkačenim susjedima koji imaju otprilike iste probleme i iste ideje kao i oni sami. I ne manje važno, smiju se istim forama.

[1]Viktor Ivančić, nekadašnji urednik Feral Tribune-a u pismu glavnom uredniku Globusa nakon objave fotomontaže kojom se aludira na tajnu veza generala Zagorca i pokojne Ivane Hodak, 2008.