Eseji

E-mail lista


Molimo Vas unesite e-mail!

Eseji

Građanski Identitet Zvan Čežnja

Mirjana Mikić Zeitoun Uvod: (Obzirom da sam,  kako to već svi moji prijatelji i poznanici dobro znaju, jako vezana za svoju obitelj, a slijedom posla koji dugo radim, i volim, dosta putujem,...

Opširnije

Početnica kao zabluda

Tea Grujić (Pula, Hrvatska)Kurs: Jezik i ideologija Početnica kao zabluda „Svatko mora već od mladosti biti upućen u purizam. Istovremeno, nitko ne smije znati što je purizam u stvari...“ Kordić, Snježana,  Jezik i...

Opširnije

 

mim_logo

Elementi nasilja u mojoj okolini

Marko S., Hrvatska

Kurs: Razumijevanje elemenata kolektivnog nasilja i masovnih zločina i njihovih posljedica (uz slučajeve bivše Jugoslavije i Ruande - u kontekstu afričke regije Velikih jezera)

ELEMENTI NASILJA U MOJOJ OKOLINI

Kako je naslov eseja „Elementi nasilja u mojoj okolini“, dugo vremena sam razmišljao koji prostor da za potrebe eseja uzmem kao svoju okolinu. Kako smatram da su kategorije rase, nacionalnosti, etniciteta izmišljene i nametnute nemam posebnih ograničenja u prostoru koji smatram svojom okolinom. Kao svoju okolinu jednako smatram svoje susjede iz zgrade i ulice, grad u kojem boravim, državu čije državljanstvo posjedujem ili planete na kojoj živimo. Napade na turiste iz Srbije koji se svako ljeto događaju u Hrvatskoj, bacanje suzavaca na gay Pride u Beogradu ili masovna silovanja na istoku Demokratske Republike Kongo i genocid u Ruandi jednako doživljavam kao nasilje u svojoj okolini. Međutim, ipak ću se koncentrirati na neke elemente koje osobno doživljavam kao nasilje, a koji se odvijaju ili su se odvili na području Republike Hrvatske. Možemo li državom smatrati one zemlje koja ne brinu o svojim građanima i građankama, nego se svojski trudi da ih na najperfidnije načine uništi, a posebno one koji se usude kritički promišljati ili progovoriti o aktualnim društveno-političkim situacijama u državi? Hrvatsku tako, kao uostalom niti druge države nasljednice bivše Jugoslavije, ne smatram pravim državama.

 

Opširnije: Elementi nasilja u mojoj okolini

   

Boxing Bosnia

Melina Sadiković

Da li je u životu sve saopćivo ili ljude spaja samo muk?
Tin Ujević

Godina 2010 je izborna godina. Tako je Bosna i Hercegovina, u septembru 2010. godine, mjesto gdje bi trebala  biti svaka osoba koja razmišlja izvan kutija. Glasačkih i mislenih, dakako. Bez sumnje, na cjelokupnom teritoriju Bosne i Hercegovine funkcionira jedinstvena vremenska mašina,  koja  vas u jednoj kratkoj šetnja bilo kojim bosanskohercegovačkim gradom ili selom (osobito kroz napuštena i porušena mjesta)  ili kroz kratki pregled političkog marketinga (nova forma reklamnog bloka, kako ga nazivaju saučesnici u svakodnevnom ispiranju na najvišoj mogućoj temperaturi)[1] nevjerovatnom brzinom vode od daleke prošlosti i/ili do još dalje budućnosti.  Sadašnjost je samo momenat u kojem objekat raskalašene političke pažnje odlučuje  kako će nazvati svoj limbo.

Opširnije: Boxing Bosnia

   

Pismo Ratku Mladiću

Šalje:

Slađana Ljubičić,
Novi Sad, Srbija
2010. godine pohađala kurs Razumevanje elemenata kolektivnog nasilja i masovnih zločina i njihovih posledica, kod Vlaste Jalušić i Tončija Kuzmanića

Prima:

Ratko Mladić

Optužen 8. novembra 2002. pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju po petnaest tačaka za: 1. Genocid; 2. Učestvovanje u genocidu; 3. Progone na političkoj, verskoj i nacionalnoj osnovi, kao zločine protiv čovečnosti; 4. Istrebljenje, kao zločin prema čovečnosti; 5. Ubistvo, kao zločin protiv čovečnosti; 6. Ubistvo, kao kršenje ratnih zakona i običaja; 7. Deportaciju ljudi, kao zločin protiv čovečnosti; 8. Nehumana dela (prisilna premeštanja), kao zločin protiv čovečnosti; 9-14. Protivpravno terorisanje civila, ubistvo, okrutno postupanje, nehumana dela, napade na civile; 15. Uzimanje talaca[1] .

Adresa - nepoznata

Opširnije: Pismo Ratku Mladiću

   

Antej ili Herakle

Radomir Radević

Antej, libijski džin, sin Posejdona boga mora i Gaje boginje zemlje. Bio je izuzetno snažan dok god je bio u kontaktu sa tlom (majkom zemljom), ali kada bi ga podigli u vazduh posatjao bi slab kao voda. Mit o Anteju dovodimo u vezu sa onim ljudima koji glavni izvor duhovne snage ( i ne samo duhovne) i bitni smisao svoga života vide u ukorijenjenosti u otadžbinsko tlo i kulturu izraslu iz njega.
Herakle je najslavniji grčki junak, sin Zevsa i Alkmene, najlepše žene tog vremena. Bio je najsnažniji čovjek antičkog svijeta, miljenik i protivnik bogova. Njegova snaga je bila jednaka, borio se na zemlji, u vazduhu ili vodi, što potvrđuje uspješno obavljenih dvaneest smrtonosnih zadataka, poslije kojih ga bogovi primaju na Olimp. Mit o Heraklu dovodimo u vezi sa onim ljudima koji svoju životnu snagu ne crpe iz vlastite ukorijenjenosti u svoju zemlju, već se osjećaju snažnima sakupljajući vrijednosti iz različitih kultura i iz sopstvenog znanja i umjeća.
Susret, slučajan ili neminovan, između Anteja i Herakla, odvija se bilo gdje na Balkanu. Herakle, sada bez svoga zastrašujućeg oružija, bez batine i ogrtača od neprobojne lavlje kože, samo u pristojnom, ne previše skupocjenom odjelu, ali i bez božanske snage. Antej ogrnut zastavom, u tradicionalnoj nošnji svoga naroda, na glavi mu je kapa sa nacionalnim grbom, upravo se, u društvu nekoliko stotina pristalica, vraća sa proslave pobjede fudbalske reprezentacije svoje zemlje.

Opširnije: Antej ili Herakle

   

Na raskrsnici identiteta

Drinić Sevimka

Uvod

Pronicanjem unutar drugih, unutar društva jeste i put pronicanja unutar sebe gledajući se u ogledalu onih koji su oko nas. Taj odraz može da nas navede da sebe vidimo kao sliku za sebe ili kao sliku o sebi. To nužno ne imlicira konflikt ali može da dovede do promišljanja. Jesmo li suštinski ušli u stado koje nas vodi motivom pripadanja nečega što je između nas i onozemaljskog ili smo stali na bedemu granica koje je stvorila ljudska ruka? Dali jedno isključuje drugo ili je kompatibilo ili pak bi pristali da balansiramo, žongliramo na žici da budemo dobar vjernik i pripadnik nacije? Ako je 21. vijek donio ovu dilemu onda nas nije naučio ničemu novom. On je samo otvorio ponovo vrata koja nikad nisu ni bila zatvorena do kraja- vrata preispitivanja kada i koliko izdajemo dio sebe u ime drugog sebe. Na prostoru Balkana ova vrata mogu da vam otvore dženet ili džehenem, raj ili pakao. Biti religijski fanatik ili nacionalista? Pitanje je sad!

Opširnije: Na raskrsnici identiteta

   

Humor i satira kao mirovni aktivizam

Adelita Selmić

'Prosto rečeno, Feral je imao publiku koja se zajedno s uredništvom znala zajebavati, a Globusova publika ne zna  da je uredništvo zajebava. Sprdati se, u društvu čitatelja, s političkim elitama i društvenim anomalijama, nešto je posve drugo od nakane da se sprdate sdalje čitateljima.[1]'

Humor i aktivizam na prvi pogled djeluju nespojivo; čak i ako ih i zamislimo u zajedničkoj misiji, i ako nam izgledaju dobro – opet je riječ o dvije suprotne metode koje, u kontekstu izgradnje mira, imaju suštinski iste ciljeve. Širina pojmova 'aktivizam' i 'aktivist' u današnjem društvu upravo svojim opsegom dozvoljavaju nam da ih shvatimo na vrlo jednostavan način; bez obzira postoji li određeni uži fokus djelovanja, aktivist će se jednako ravnopravno odnositi prema problemima okoliša, pravima žena i homoseksualaca, nacionalnih manjina, radničkim pravima, ksenofobiji i tako dalje, pazeći pritom da nikoga ne uvrijedi. Upravo politička korektnost u koju je uronjen progresivan i tehnologiziran suvremeni aktivizam, ali i društvo općenito, koje ne trpi kategorije, mentalne ladice i zdušno se bori protiv svih oblika diskrriminacije; ono je čemu nema mjesta kad je u pitanju satira. Ona upravo koristi stereotipe kao svoje pogonsko gorivo i eksploatira svaki neprikladan diskurs, usljed čega se, prema interpretaciji Henria Bergsona, u tijelu pojavljuje erupcija vulkana kojom se oslobađaju unutarnje napetosti. Smijeh tada postaje elan vital, izvor životne energije.

Opširnije: Humor i satira kao mirovni aktivizam

   

Ruka ruku mije

Duška Andrić-Ružičić

Uvod

U svom eseju neću se baviti komparacijama niti se detaljnije baviti religijom i nacionalizmom na globalnom nivou (u svijetu) ili na području ex-YU. Ali, nametnuće se, same od sebe, paralele i povezanost. To bi mogla biti komparativna studija znatno većeg obima. Ovdje želim govoriti o Bosni i Hercegovini ne ostavljajući prostora pravdanju kroz globalizam fenomena. Na osnovno pitanje postavljeno temom teško je odgovoriti ne izlazeći iz zadanog okvira.

Nastojaću odgovoriti na osnovno pitanje govoreći o:
  • religiji i naciji (etnicitetu) i njihovoj manifestaciji kao agresivnih kolektivnih identiteta
  • zloupotrebi religije u svrhu jačanja i održavanja nacionalizma kao društveno prihvaćene vrijednosti
  • neodvojivosti religije i nacionalizma kao faktora uticaja u BiH
  • zloupotrebi religije - religijska nastava u školama kao rasadnik nacionalizma
  • Opširnije: Ruka ruku mije

   

Umjetički aktivizam i/ili aktivistička umjetnost

Andreja Gregorina

Proces definiranja pojmova proces je u kojem pokušavamo fiksirati bit onoga o čemu govorimo. Ovakvo ljuštenje značenja i potraga za jezgrom u jednom će nas trenutku suočiti s manjkavostima svakog esencijalizma, naprimjer s dekontekstualizacijom i hijerarhizacijom pojmova. Ipak, nepouzdanost pojmova koju je detektirao još Platon, postmoderna je dala teorijski legitimitet, te učinila vidljivim sedimentacijske procese kojima su povijesno i kontekstualno podložni označitelji.

Pojmovi «umjetnost» i «aktivizam» su tzv. veliki pojmovi koji se koriste drugim tzv. velikim pojmovima (moral, moć, čovjek, mašta, ljepota, društvo) kako bi svoju definiciju učinili vjerodostojnom. Na kursu Aktivizam reloaded pokušali smo definirati pojam «aktivizam», a  slijedeći fragmenti pojavili su se kao semantički nukleusi potencijalne definicije: nastojanje oko drugačijeg društva, promijena dominantnih modela ponašanja, afimacija različitosti, smanjenje nasilja, javno (i privatno?) djelovanje. Umjetnošću, kao specifičnim oblikom ljudske djelatnosti, nismo se upće bavili, ali smo se ipak upustili u njezino pozicioniranje u kontekstu aktivizma. Aktivnosti koje su smatrane pogodnim za estetsku artikulaciju aktivističkih ideja su kalendari, performansi, književne večeri, forum kazalište, likovne kolonije, sapunice, koncerti i sl.

Opširnije: Umjetički aktivizam i/ili aktivistička umjetnost

   

Reflections on Ubleha

Anastas Vangeli

Introduction: Ubleha as a reference point

If there is an adequate explanation of the state of the civil society in the Post-Yugoslav (Western) Balkans, then it is the one offered by the authors on the topic of the Ubleha. The essence of the concept, is the deconstruction of the distorted self-centrism and the lack of purpose the civil society actors are facing; at the same time it is a very accurate observation of a failed translation of a western ideal into a post-communist context.

From the reflections on Ubleha by the original authors Šavija and Milanovi?, and from the further analysis offered by Stubbs, one clearly has in mind what the Ubleha means -  it is a cause for itself far from any known system of values and ideals. Its soul is humane, but it smells like clientelism; it declares a sincere quest for a better world, but the real driving force behind it is the quest for an immediately better life of its actors.

However, the point of this paper is to argue that even though the image of the civil society in the region can be described as Ubleha, it still is a progressive phenomenon that plays mostly a constructive role in the peace-building processes. The Ubleha of the Western Balkans may be considered to be not even close to the ideal of civil society, but at the same time, it is an inevitable and a major step towards a western liberal-democratic type of civil society that is proclaimed to be the goal all the Post-Yugoslav countries pursue.

Opširnije: Reflections on Ubleha

   

Živi Grobovi ili o etnonacionalizmu

Bojan Krivokapić

„Tamo gde nema živa groba – sme li biti nas?“  (dnevnička zabeleška autora)

Ovaj tekst je nastao kao plod analiziranja problematike etnonacionalizma, ne samo na slučaju SFR Jugoslavije, odnosno Bosne i Hercegovine, kao najviše ratom oštećene republike, već i sa filozofskog i antropološkog aspekta. Tema je analizirana u okviru kursa „Civiliziranje nacionalizma – pacifikacija regije“ koji je vodio prof. dr Ugo Vlaisavljević na Regionalnoj Mirovnoj Akademiji u Sarajevu, jula 2008. godine.

Nakon nemilosrdnog razmišljanja kako početi i, zapravo, šta napisati na ovu temu, a trudeći se da izbegnem prizvuk banalnog, odlučio sam da napišem tekst koji je najmanje od svega naučan, a u kojem opet ne preovladava samo ton intimne ispovesti. Pokušao sam da napišem tekst koji diše, koji je otvoren i čija je utlitana funkcija pre svega u tome da podstakne potencijalnog čitaoca, odnosno čitateljku, da se zamisli nad temom, da promisli malo drugačije od uobičajenog, te da možda, a to bi bilo sjajno, dođe do nekih novih zaključaka koji su u vezi sa poimanjem diskursa etnonacionalizma kako kod nas, tako i uopšte.

Tekst se može posmatrati kao izvesni predložak nekom većem istraživanju samog fenomena, odnosno kao mamac za razvijenje teme.  Pokušao sam da se što više klonim davanja definicija, te (opštepoznatih) dubokoumnih i nerazlučivih zaključaka, koji uglavnom ostaju sami sebi cilj i od kojih skoro niko nema nikakvu korist, a najmanje običan/a dobronameran/ čitalac ili čitateljka.  Mišljenja sam da tekst mora biti otvoren za različita čitanja i tumačenja, jer samo kao takav on ostaje da živi i nakon bezbroj čitanja.

Problematika etnonacionalizma prevazilazi granice lokalnog. Sam fenomen se ne može posmatrati kao izolovan i ne sme se posmatrati samo u kontekstu ratom zahvaćenih područja SFR Jugoslavije. Međutim, još je veći problem ako fenomen posmatramo samo na razini opšteg i univerzalnog, bez osvrta na postojeće lokalno. Dakle, najuspešnije bi bilo ako bi se našla sredina, prava mera, koja bi u isto vreme zadovoljila i kriterijume opšteg i univerzalnog, ali koja bi disala i ono iskustveno, lokalno i životno.

Opširnije: Živi Grobovi ili o etnonacionalizmu

   

Rat i Kulturna Tradicija

Aida Šteta

UVOD


Roditi se u Bosni i Hercegovini, tačnije na teritoriju bivše Jugoslavije, sredinom osamdesetih, pa čak i prije, iz ove perspektive, samo po sebi nosi neku posebnu težinu. Dešavanja tokom kraja osamdesetih, a posebno tokom devedesetih, odredila su živote velikog broja ljudi na ovom prostoru. Pokušavajući da prežive ludilo tog vremena ljudi se grupišu u male zajednice, «etnije», pokušavajući opravdati borbu za preživljavanje. Tim malim grupama, «etnijama», rat predstavlja sredstvo definisanja strategije postojanja, strukture identiteta, a sve pod krinkom opstanka. Ljudi se više ne osjećaju sigurni kao individue, životna egzistencija je ugrožena, teško je ustanoviti ko su «dobri momci», jedino što preostaje jeste prikloniti se svojima. Kakvi su da su, moji su, parola je koja vlada. U svim tim dešavanjima koja su dovela do stvaranja novih etničkih grupa, koje su ustvari postojale stoljećima, izgubilo se građansko društvo, izgubile su se individue koje ne pripadaju niti jednoj definisanoj grupi, a koje se prislino guraju u pojedine od njih samo na osnovu imena i prezimena. Sloboda odabira, osnovna ljudska prava, izgubila su potpuni značaj, naši preci nas u potpunosti određuju, mada za njih današnji poredak stvari ne bi ništa značio. Rat je na ovim prostorima, prostorima «malih naroda» poslužio kao savršeno sredstvo za definisanje «nas» i «njih», savršeno sredstvo za određivanje kriterija prepoznavanja, prisila, svrstavanja, kršenja osnovnih ljudskih prava, ali uz sve to, za sve «male narode» bio je kulturna prekretnica i oslobođenje u pravom smislu te riječi.

Opširnije: Rat i Kulturna Tradicija

   

Građanski Identitet Zvan Čežnja

Mirjana Mikić Zeitoun

Uvod:


(Obzirom da sam,  kako to već svi moji prijatelji i poznanici dobro znaju, jako vezana za svoju obitelj, a slijedom posla koji dugo radim, i volim, dosta putujem, teško se   odlučujem za  neobavezne odlaske.)

Na Mirovnu akademiju, ideja je sama po sebi i lijepa i vrijedna, privukao me kurs Civiliziranje nacionalizma – pacifikacija regije: etničkim identitetima bavim se već duže vrijeme: djelom teorijski (Mirovne studije),  a djelom praktično :rad sa socijalno isključenim ljudima koji su to često (i) zbog etničkog identiteta, pa i nacionalizma.

Htjela sam naučiti nešto novo, spoznati uzroke nekih  pojava, potvrditi neka svoja stajališta te steći znanja i vještine koje bi mi pomogle u mom radu s onima koje više ni ne pitam kako se osjećaju : jer oni se ne osjećaju.

Opširnije: Građanski Identitet Zvan Čežnja

   

Budimo Milosrdni, Mislimo bez Milosti!

Branka Vasiljević

Napuštamo Sarajevo na izmaku još jednog dugog dana, na kraju jedne "intenzivne" sedmice.  Vozi nas sredovečni čovek u svom taksiju do drugog dela grada, poslednju deceniju poznatog kao "Istočno Sarajevo". Pita nas kojim putem da vozi "ovde ljevo il' gore preko Lukavice?" "Pa ne znamo, mi nismo odavde, vi vozite kuda je najbliže i kuda vam je zgodno" odgovaram ja. "A odakle ste?" "Iz Vojvodine, ja sam iz Zrenjanina a on je iz Novog Sada" ponovo odgovaram ja. Taksista ponovo nešto kao pita kojim putem da vozi, ali onako više za sebe, i komentariše kako će on nas voziti evo ovim kraćim putem, "A znam ja kako je u Beogradu, tamo će samo da te izvozaju, da ti uzmu pare", dodaje on. Osećaj nelagode, nepoverenja, tuge, sažaljenja, besa…sve se to nekako skoncentrisalo u kabini auta u trenutku kada sam već bila psihicki prepunjena sadržajima od prethodnih dana. Nemam snage da sada razlažem sa ovim čovekom taj kliše o "sve su to Milosević, Tudjman i Alija zakuvali… nismo pre znali ko je šta…" I samo ćutke klimnem  dok mi u glavi odzvanja njegova rečenica "Eto vidiš, nema ti tu živa groba, a kod nas, jes' videla to…" pokušavam da je razumem dok prilazimo stanici. Prisećam se lika taksiste koji nas je pre 8 dana vozio sa ove stanice u grad i njegove priče, dijametralno suprotne, a tako iste, dve priče koje se nikako ne mogu sastaviti i prepoznati u svojoj "ogledalizaciji". Taj samouvid je za sada još uvek privilegija samo malog broja ljudi, osvešćenih, onih koji se ne žele slepo povinovati autoritetima, koji slušaju druge i koji su se usudili misliti.


Opširnije: Budimo Milosrdni, Mislimo bez Milosti!

   

Etnonacionalizam i Civilno Društvo u Srbiji

Ivan Đekić

Uvod

Danas paralelno postoji građansko i etničko određenje nacije. Prema prvom  (anglosaksonski svet, Francuska, Holandija, Kanada) nacije su određene teritorijalno politički, dakle, postojanjem nacionalne države, a nacionalnost je skoro identična sa statusom državljanstva (citizenship). Prema drugom shvatanju, izvorno nemačkome, a prihvaćenom u istočnoj Evropi i šire, nacije se konstituišu na etničkoj, pa i rasnoj osnovi, dakle, na pretpostavljenom, premda dalekom srodstvu, na zajedničkoj istoriji, kulturi, zajedničkom jeziku, katkad na zajedničkoj religiji itd., a nacionalna država čak i nije neophodna, premda se za nju često vode žestoke borbe. [1]

Nacija je, pre svega, zamišljena zajednica. Tako da nacionalni identitet podrazumeva vezanost za prepoznatljive kulturne specifičnosti određene grupe, kao i lični osjećaj pripadnosti. Male razlike u govoru mogu biti dovoljne da se neko okarakteriše kao član druge nacije. S druge strane dve osobe mogu biti podeljene razlikama u mišljenju, verovanju, mestom boravka, vremenom, pa čak i govornim jezikom, a da se međusobno smatraju i da ih i drugi smatraju, delom iste nacije.

Smatra se da pripadnici jedne nacije dele određene karakteristike i norme ponašanja, određene odgovornosti prema ostalim pripadnicima te nacije i određene odgovornosti za dela pripadnika iste nacije.

Opširnije: Etnonacionalizam i Civilno Društvo u Srbiji

   

Aporije Građanskog Identiteta

Kristina Bojanović

Uvod

«...moj lični identitet je ono što čini da nisam identičan ni sa jednom drugom osobom...»

Sintagme lični ili individualni identitet, kao i kolektivni ili grupni identiteti  (nacionalni, vjerski, politički, etnički, kulturni, socijalni, profesionalni) sve češće su prisutne kako u naučnom diskursu, tako i u publicistici, političkoj sferi, u svakodnevnom životu. U najširem smislu, lični identitet u kontekstu izgradnje vlastitog identiteta, te razvijanja vlastitog pogleda na svijet, uspostavljanja vlastitih moralnih normi, izgradnje odnosa pojednica prema svim drugim ljudima i prema društvu uopšte, može se sadržati u odgovorima na pitanja: Ko sam ja?, Odakle sam?, Kome pripadam?, Kuda idem?, Odakle govorim? itd. U užem značenju, koje se smatra specifičnim za  sociologiju, termin lični identitet podrazumijeva poistovjećivanje pojedinaca sa određenim društvenim grupama, kao i prihvatanje vrijednosti, normi i modela ponašanja koji su karakteristični za te društvene grupe. Sama riječ identitet je latinskog porijekla: u antičkom latinskom postoji riječ «idem» (isto) i pridjev «identidem» (ponovljeno), ali ne i imenica «identitas». Starogrčka imenica «tautos» koju koristi Aristotel, baveći se problemom identiteta, potiče od riječi «autos» (sebe, sam), a kasnije, nakon prevođenja na latinski, kao «identitas», biva korišćena u sholastičkim raspravama o prirodi Svete Trojice. Dejvid Hjum za identitet ističe da je to svijest tj. svjesnost subjekta o kontinuitetu sopstvenog postojanja koja je sadržana u relaciji identiteta. Upravo ovakvo shvatanje identiteta je preuzeto u individualnoj, razvojnoj, a donekle i u psihologiji ličnosti. Naime, osjećanje ličnog indentiteta biva utemeljeno na zapažanju samoistovjetnosti i neprekidnosti sopstvenog postojanja u vremenu i prostoru, te na opažanju činjenice da i druge individue zapažaju i priznaju navedeno. Dakle, sam lični identitet pretpostavlja odnos pojedinca prema drugim individuama tj. odnos prema drugome – drugima. Lični identitet čini mnoštvo pripadnosti različitim društvenim grupama ili mnoštvo grupnih identiteta: nacionalni, vjerski, etnički itd. Upravo ovi grupni identiteti, njihove posebnosti, nastanak, smjenjivanja, nadvlađivanja, poteškoće, paradoksi,  ali i značaj koji imaju u izgradnji civilnog društva kod nas na Balkanu, predstavljaće temu ovog rada. Ukratko ćemo pokušati prikazati koji se to od pomenutih grupnih identiteta nametnuo kao najvažniji i opšteprihvaćen, u kojem  vremenu on ima presudan uticaj, kako se taj uticaj širi i koje su posledice njegovog širenja. Gdje i odakle treba tražiti i crpsti ideju građanstva, ideju koja nadilazi i etničko i nacionalno, i kako se ta i takva ideja odnosi prema više nego ukorijenjenim etničkim i nacionalnim politikama «naših» prostora? Na koji način na pragu ujedinjene Evrope izgradnja civilnog društva, kroz reanimaciju grčkog građanstva, može ili ne biti ostvarena?

Opširnije: Aporije Građanskog Identiteta