Eseji 2008 - Civiliziranje nacionalizma Građanski Identitet Zvan Čežnja

E-mail lista


Molimo Vas unesite e-mail!

Eseji

Etnonacionalizam i Civilno Društvo u Srbiji

Ivan Đekić Uvod Danas paralelno postoji građansko i etničko određenje nacije. Prema prvom  (anglosaksonski svet, Francuska, Holandija, Kanada) nacije su određene teritorijalno politički, dakle, postojanjem nacionalne države, a nacionalnost je skoro identična...

Opširnije

Početnica kao zabluda

Tea Grujić (Pula, Hrvatska)Kurs: Jezik i ideologija Početnica kao zabluda „Svatko mora već od mladosti biti upućen u purizam. Istovremeno, nitko ne smije znati što je purizam u stvari...“ Kordić, Snježana,  Jezik i...

Opširnije

 

mim_logo

Građanski Identitet Zvan Čežnja

Mirjana Mikić Zeitoun

Uvod:


(Obzirom da sam,  kako to već svi moji prijatelji i poznanici dobro znaju, jako vezana za svoju obitelj, a slijedom posla koji dugo radim, i volim, dosta putujem, teško se   odlučujem za  neobavezne odlaske.)

Na Mirovnu akademiju, ideja je sama po sebi i lijepa i vrijedna, privukao me kurs Civiliziranje nacionalizma – pacifikacija regije: etničkim identitetima bavim se već duže vrijeme: djelom teorijski (Mirovne studije),  a djelom praktično :rad sa socijalno isključenim ljudima koji su to često (i) zbog etničkog identiteta, pa i nacionalizma.

Htjela sam naučiti nešto novo, spoznati uzroke nekih  pojava, potvrditi neka svoja stajališta te steći znanja i vještine koje bi mi pomogle u mom radu s onima koje više ni ne pitam kako se osjećaju : jer oni se ne osjećaju.

Razrada:

(Odlučila sam se za komparativnu analizu događaja i tekstova oko nedavno završenog evropskog prvenstva u nogometu koje se odvijalo izvan prostora bivše zajedničke države. Tema se  tako dobro  uklapa  u ono što smo o dugogodišnjim imperijama , te njihovim posljedicama i utjecajima, radili za vrijeme trajanja Mirovne akademije: s jedne strane aktualna prošlost i naše traženje: tragikomičnost etničkog identiteta, kroz koji se, s druge strane, tako dobro ogleda siromaštvo i nedostatak ikakvog vizionarstva naših javnih politika.)

„Ovo je dobra prilika da se napokon suočimo s istinitom prirodom lokalnih etničkih identiteta.Etnolozi to odavno znaju: to su decentrirani identiteti, jer središta njihovog napajanja nisu ovdje, nego su u Istambulu, Moskvi, Beču ili Rimu.Upravo kao što je primjetio Andrić:

Pogledi su ovdje uprti ne prema susjedima, nego negdje tamo, daleko...U samom srcu se nose nekadašnje imperije koje su dovoljno dugo vladale ovim krajevima!BiH nije zemlja jednog naroda nego savez makar triju velikih imperija -ali kao poreci davno umrlih ljudi.Ovi sablasni patriotski krici vojnika, političara i navijača dozivaju stvarnost.“

Ugo Vlaisavljević*

Svi žive u svom zadanom jeziku i ljudska su iskustva usvojena u njemu.Najteže je prevesti priču s jednog jezika na drugi. Uz jezik tu je i geografija-posebno u obliku odlazaka i dolazaka, izgnanstva, nostalgije, čežnje za domom, pripadanja i putovanja. Svako od mjesta na kojima živimo važno je u formiranju našeg identiteta i stvaranja svijesti o sebi i drugima. 

„Bošnjačko identificiranje s turskim identitetom najtragičnije je, ne samo zato što je to identifikacija s okupatorskom silom koja je ugasila bosansku državnost u 15.st i istrijebila bošnjačko-muslimansku inteligenciju u zametku u 19.st na čijoj negaciji se temelji moderni politički identitet Ataturkove Turske, već i stoga što je znak jednakosti između riječi Bošnjak i Turčin ostvarenje dugo sanjanog sna sljedbenika ideologije Radovana Karađžića i Mate Bobana, koji su prije pokolja svojih bošnjačkih susjeda u njima najprije isprojecirali Turke“  Asim Mujkić

Zašto sam ovo izabrala: iako je društveno –politička situacija u Hrvatskoj, a što je usko vezano za ekonomsku, sve prije nego dobra, iako su cijene prekršile sva pravila pristojnosti ovog proljeća, iako je stopa samoubojstava ljudi u zabrinjavajućem porastu,iako su na ulicama činjena ubojstva iz neznanih razloga, iako su sprega političkog vrha i raznorazne mafije gotova činjenica , evropsko nogometno prvenstvo stavilo je zavjesu preko svega: svi su se građani udružili u zajedničku želju za pobjedom: svi smo se okrenuli prema našim junacima koji su samo za to prvenstvo dobili više novaca nego prosječni Hrvat za radnog vijeka, svi smo bili jedno, sve smo probleme zaboravili,išli smo arnije s posla, pivo smo kupovali na tone: kafićima, s najdražom rodbinom i da pobjedimo: i to Ruse i Turke prije svega. Oni su toliko oni drugi u odnosu na nas, predziđe zapadne civilizacije.

Naravno da se ni tu nisam mogla naći: razapeta između zahvale Turskoj što nam je jedina poslala predsjednika na sahranu našeg predsjednika, pa zar je baš na mene spalo da budem zahvalna, i svoje slavenske duše koja me vuče na ruske klasike kako onda tako i dandanas.

Liverpool

„Pričala mi je jednom o vremenima kad su liverpulski huligani bili zloglasni diljem Evrope, kada su masovne tuče na utakmicama bile redovna pojava, kada su postojale paravojne huliganske grupe koje su održavale treninge na kojima su vježbali napade na protivničke navijače, kada je izvjesni broj liverpulskih fanatika pripadao ultradesnoj Britanskoj nacionalnoj partiji, kada su neki navijači bili spremni ubiti, a možda i ginuti, za svoj klub.Sve je to kulminiralo 29.maja 1985. masakrom na Heyselu, kada je nasmrt pregaženo 39 navijača Juventusa.To se sve dešavalo, pričala mi je Steph, nakon što Je Margaret Thatcher zatvorila brodogradilišta i dokove koji su hranili Liverpool.Nezaposlenost je znala dostići pedeset posto u gradu koji je bio siromašan i u doba kad je bilo posla.(Dovoljno je vidjeti kako izgleda okolina Anfielda- male,mračne, radničke kuće-pa se prepozna historijska vezanost kluba za određenu klasu.)Uspjeh kluba je postao pitanje života i smrti, a sve su se frustracije prebacile u domen fudbala – Liverpool Football Club je bio tračak smisla u besmislenom životu.Steph se sjeća tih teških vremena, kad nije bilo hljeba da se jede, kad se nije znalo da li će ikad biti bolje i kad je jedna jedina stvar koja je držala grad u životu bila sljedeća utakmica kluba.To, naravno, nije bio nikakav izgovor za huligansko nasilje, ali je bilo jasno da je nasilje u tom kontekstu bilo neizbježno.“  Aleksandar Hemon *(sjeća se prijateljice sa Zapada)

Još gore od nacionalne euforije, piva , televizora i uspaljenih komenatora: hrvatski navijači, politički korektno je reći dio hrvatskih navijača, sve češće rade ispade po domaćim i stranim stadionima koji su rasističko- ksenofobično- divlji. Sociolozi rade istraživanja tko su ti ljudi i zašto to rade , a nevladine organizacije predalžu HNS-u rad sa igračima i navijačima na suzbijanju rasizma u nogometu: pozitivnog odgovora nema, (a kako bi ga i bilo kad Predsjednik HNS-a, izvjesno vrlo star gospodin, ne prepoznaje ustaški pozdrav Za dom kao ustaški i kao šovinističko-rasistički), siromašni nalaze tu zaborav i bijeg od svojih frustarcija, a bogati se bogate sve više na jadnosti navijača i društva, sjetimo se samo tko su bili barakaši i slični, iz kojeg potiču.

Gore od goreg: ti navijači i izvan nogometnih terena napadaju i ubijaju ljude na cesti jer drugačije izgledaju : ti navijači su proizvod politike koja godinama gradi svoj image na razlikovanju od onih drugih, na potcjenjivanju onih drugih, na nepoznavanju, na neznanju.

„Mislim da je dugoročno po BiH i prije svih po Bošnjake od karikaturalnih, uspaljenih Pavelićevih sljedbenika puno destruktivnije Cerićevo plansko prekrajanje decenijama osporavanog bošnjačkog nacionalnog identiteta.Zahvaljujući (i) Ceriću, posijane klice saudijskog vehabizma već daju obilate plodove u BiH, unatoč tome što je bosanska tradicija Islama stara preko 5 i pol stoljeća.Sarajevsko „turčenje“ je nešto drugo.Ono potkopava same temelje mogućnosti opstanka države BiH, makar u onoj mjeri u kojoj sarajlije vole vjerovati da se njihov grad razlikuje od poslijeratnog Mostara.Na internetskom forumu možemo čitati kako Thompsonovi obožavatelji likuju nad sarajevskim „turčenjem“ cinično prozivajući Hrvate koji se godinama bore protiv Thomsponove muzike.Očito su presretni jer za razliku od Cerića vide da što je vište Turske u Sarajevu to je manje BiH.“  Senad Pečanin

Žuta grupa ukopala se u cipele BiH i jako rijetko radila iskorake: osvježenje je bio Ljubicin izlet u Sloveniju, znakovit je naslov njenog rada: Sretno dijete, i malo naslađivanja na njihovom, slovenskom, osjećaju krivnje. Osobno mislim da to nije dobro i da smo stvar trebali promatrati i diskutirati iz nekog drugog kuta(npr. Švicarska), ali naši kolege iz Sarajeva bili su toliko nesretni u svojim nametnutim identitetima s kojima ne znaju ni kud ni zašto, te smo im se uvijek iznova vraćali.A i , neki od nas,djelimo  sudbinu onih problematičnih, višestrukih identiteta, svih onih čiji su svjetovi nestali kao da nikad nisu ni postojali- sva sreća da su neki od nas sačuvali stare bilježnice. Naravno da smo opet imali netipičnu grupu ,naravno da smo opet imali iznimke koje potvrđuju pravilo: imali smo borce za građanski identitet; nešto što mi znamo i prepoznajemo kao svoje.

Na žalost ništa ohrabrujuće nismo čuli ni u predavanjima ni u našim osvrtima: to je ono što plaši i što uznemirava: razgovaramo , čujemo se , učimo, i onda netko povuče konce i mi se počnemo ponašati kao lutka na koncu. I cijelo to prekrasno Sarajevo, sa svim tim ljudima koji su najviše trpjeli, a najmanje zaslužili provođenje povijesnih planova, kako bi se ponašalo da opet netko počne; koju bi stranu uzeli ovi naši/mi iz žute grupe .

Akulturacija

„Akulturacija su sve pojave koje su rezultat postojanog i izravnog dodira između skupina pojedinca koji pripadaju različitim kulturama i koji uzrokuju preoblikovanje izvornih kulturnih modela jedne ili obiju skupina.....Ukoliko se jedna skupina divi drugoj , ona će uložiti velike napore kako bi joj postala sličnom, a ako je prezire , trudit će se da bude različita od nje...“  Georges Devereux

Etničko čišćenje ili humano preseljenje nije se odviše bavilo akulturacijom - posljedice: puzajuća asimilacija i otvorena getoizacija kojim svakodnevno svjedočimo kad su u pitanju hrvatski građani srpske nacionalnosti ili, još gore, ako se može stupnjevati, rasna diskriminacija kad su u pitanju Romi u Hrvatskoj.

Mi nismo imali dovoljno vremena da se bavimo ulogom religije u etno-nacionalizmu, no složili smo se da je značajan: slijedi skroman doprinos velikih ljudi tom pitanju.

„Imamo sasma dovoljno vjere da mrzimo,ali nemamo dovoljno vjere da volimo jedni druge.“  Jonathan Swift

„Kad  pomislim na svo zlo  koje je nanijela Biblija, očajavam pri pomisli da bih mogao napisati nešto slično tomu.“  Oscar Wilde

Religija je, sa strane običnih ljudi, gledana kao dobro, sa strane mudrih kao loše ,a sa strane vladajućih kao korisno.  Lucije Eneja Seneka Mlađi, rimski filozof, pisac i političar

Zaključak.

Mirovna akademija, za mene, je bila mjesto i učenja i sjećanja i osjećanja: jako sam sretna da sam bila: udaljeni sat vremena vožnje avionom toliko malo znamo jedni o drugima, a djelimo zajedničku prošlost, prostor i ideale: mnogima od nas, govorim o žutoj grupi, ideal je građanski identitet. Svima nama jedan savim poseban gospodin i profesor predavao je s velikim žarom devet dana, Duška je izračunala oko 70 sati.  Mi smo ga, još s većim, slušali: bio je to uvod u filozofiju etno-nacionalizma: nešto ćemo zapamtiti nešto zaboraviti: Lacan i Chagallove leteće krave, profesorovi lajtmotivi, trajat će: a traženje između simboličkog , realnog i imaginarnog ulazi u povijest.

Izvori: Turčenje, izvanredan izbor tekstova bosanskih (ovaj je pridjev u najboljoj namjeri i sav građanski) intelektualaca i javnih ličnosti povodom divljanja djela navijača BiH nakon pobjede Turske nad Hrvatskom ( u nogometu, naravno).