Eseji 2011 - Mediji i sjećanje Poželjne i nepoželjne figure u bh štampanim medijima

E-mail lista


Molimo Vas unesite e-mail!

Eseji

Pismo Ratku Mladiću

Šalje:Slađana Ljubičić,Novi Sad, Srbija2010. godine pohađala kurs Razumevanje elemenata kolektivnog nasilja i masovnih zločina i njihovih posledica, kod Vlaste Jalušić i Tončija KuzmanićaPrima:Ratko MladićOptužen 8. novembra 2002. pred Međunarodnim krivičnim...

Opširnije

Antej ili Herakle

Radomir Radević Antej, libijski džin, sin Posejdona boga mora i Gaje boginje zemlje. Bio je izuzetno snažan dok god je bio u kontaktu sa tlom (majkom zemljom), ali kada bi ga...

Opširnije

 

mim_logo

Poželjne i nepoželjne figure u bh štampanim medijima

Jasna Kovo i Anela Hakalović (Sarajevo, BiH)
Kurs: Mediji i sjećanje

Poželjne i nepoželjne figure žena u bosanskohercegovačkim štampanim medijima: Bakira vs. Angelina

Politička emancipacija žena u okviru bosanskohercegovačke tranzicijske stvarnosti naišla je na veliki otpor, o čemu svjedoči prisutnost procesa repatrijarhalizacije, naturaliziranja dodijeljenih rodnih uloga i slično.   U procesu dodijeljivanja rodnih uloga  i jačanja patrijarhalne matrice koja je ugrađena u nacionalni kod posebnu ulogu zauzimaju mediji, kao prenosnici, ali i generatori konstrukcije ženske rodnosti. Način predstavljanja u medijima neizbježno se veže za određena značenja, a procesima stereotipizacije i markiranjem određenih značenjskih kodova, mediji postaju snažan izvor oblikovanja novih modusa rodnosti. Ne samo prezentirajući, nego i oblikujući poželjan oblik rodnog identiteta pojedinke, medijski diskurs postaje pogodan prostor za kritičku analizu rodnih pozicija u određenom društvenom kontekstu.  

Mediji zauzimaju važno mjesto i dobar su pokazatelj odnosa između  nacionalnog/kolektivnog i rodnog, dva pojma koja povezuje atribut arbitrarnosti. Pozicija žene se pokazuje kao ključna za izgradnju nacionalnog identiteta i to u višestrukom smislu kako naglašava Nira Yuval-Davis; žene zauzimaju centralno mjesto u konstrukciji i reprodukciji nacionalnog; ''biološki, kulturalno i simbolično''. 1 Tijelo ženo se, kroz logiku poistovjećivanja sa tijelom zajednice, uspostavlja kao mjesto odmjeravanja muško dominacije. 

Teritorijaliziranje u okviru izgradnje određenog nacionalog projekta podrazumijeva povlačenje precizne granice između ''njih'' i ''nas'', pri čemu se konstruirana granica  i različitost nastoji naturalizirati, pri čemu toposi razgraničavanja postaju elementi zemlje, tijela  i  krvi. U tom smislu, posebno mjesto se pridaje ženama zbog njihove reproduktivne uloge; a kako se u okvir naturalizanog nacionalog jedinstva nastoji upisati i rodna različitost, postaje jasnija ''važnost ženskih reproduktivnih uloga u etničkim i nacionalnim diskursima''. 2 Žena zauzima poziciju one koja reproducira kulturne, nacionalne vrijednosti, i u tom smislu, njoj se pridaje važnost samo kao tijelu koje rađa i koje omogućuje rast i razvoj nacije. Patrijarhalni sistem koji povezuje konstrukciju domovine sa figurom majke računa na ''prirodnu'' vezu i nastoji maskirati konstruiranost pojma nacije ili domovine. Posebnu radikalizaciju ovakvog stanja moguće je uočiti u ratnim i postratnim kontekstima, kada se tijelo žene koristi kao ''tranzitni'' topos; ugrožena nacionalna svijest kao mjesto utočišta i stabilnog temelja nacionalnog identiteta vidi u ženskom tijelu. U okviru ideologije ''nacionalne ugroženosti žene se proglašavaju i žrtvama i krivcima''. 3 Odnos ženskog i kolektivnog može se odrediti, kako to ističe, Yuval-Davis, na dvostruk način: s jedne strane, one često ''simboliziraju kolektivno jedinstvo, čast i raison d'etre specifičnih nacionalnih i etničkih projekata, kao odlaska u rat'',  a s druge strane, one su istovremeno i isključene iz kolektiva i zauzimaju češće ''poziciju objekta nego subjekta''. 4

U jednom takvom kontekstu posebno su zanimljivi oni načini medijskog reprezentiranja žene koji ustoličuju i konstituiraju određenu simboličku poziciju unutar društvenih odnosa. Monitoring printanih medija u Bosni i Hercegovini (2005) o zastupljenosti i načinu predstavljanja žena u medijima pokazuje se da je tematska, kvantitativna, ali i jezička podređenost žena ključna karakteristika bosanskohercegovačkog medijskog prostora 5

Polazećih od iznesenih stavova o odnosu roda i kolektiva, u nastavku rada nastojat ćemo prikazati kako su štampani mediji u bosanskohercegovačkom kontekstu predstavili debatu koje se vodila oko najave snimanja filma pod redateljskom palicom Angeline Jolie, usredređujući se na dvije ključne ženske figure koje su se pojavile u toj debati.

Vijest o mogućnosti snimanja filma pod redateljstvom hollywoodske glumice Angeline Jolie u bosanskohercegovačkoj javnosti je primljena na višestruk način. Sporna tačka i mnoštvo neodobravanja pojavili su se u onom trenutku kada se kao mogući sinopsis filma pojavila priča o bošnjačkoj silovanoj ženi koja se zaljubljuje u srpskog vojnika, svog silovatelja. Zabrana snimanja filma na području Bosne i Heercegovine, koja je uslijedila nakon sastanka ministra kulture sa predstavnicima žena iz udruženja ''Žena-žrtva rata'', izazvala je dvostruke reakcije. S jedne strane, naglašavala se autonomija umjetnosti, dok s druge strane, nemogućnost situacije da se bošnjačka žrtva zaljubi u srpskog dželata. U toj polemici koja se odvijala uglavnom u medijskom prostoru, kao dvije ključne figure nameću se figure dvije žene; s jedne strane radi se o Angelini Jolie, ženi koja dolazi iz stranog konteksta, ličnosti koja može pomoći finansijskim interesima kolektiva, dok je s druge strane figura Bakire Hasečić, žene koja zauzima dvostruku poziciju-žene žrtve i one koja se usudila ući u javni prostor i ugroziti interese kolektiva. 

Žene u bh. medijima: predstavljene ili samopredstavljive?

Priča o Angelini Jolie i Bosni i Hercegovini počinje u oktobru prošle godine; njen dolazak u svojstvu ambasadorice dobre volje i posjeta izbjegličkom kampu u istočnoj Bosni donose i novi projekt: snimanje filma u njenoj režiji sa tematizacijom ratnih događanja. Dolazak holivudske dive, kako su je svi mediji etiketirali, dočekan je sa oduševljenjem i općeprihvaćenim zanimanjem sve dok nije procurila vijest o grubo prepričanom sadržaju scenarija. Film, naime tematizira ljubavnu priču između Bošnjakinje, kao žrtve rata, i Srbina, agresora i sudionika. Ova nominaciona relacija Bošnjakinja – Srbin, otvorila je prostor interpretativnoj matrici etničkih i nacionalnih nominacija, ali i rodnih uloga koji vezu između pripadnice jedne etnije i nacionalne skupine, viktimološki supostavljaju u kolektivno tijelo nacije i domovine spram onoga koji u rodno dodijeljenim ulogama nosi moć i kao muškarac i pripadnik kolektiviteta koji se simbolički prepoznaje kao nositelj krivice i odgovornosti. Stoga se ovaj naivni sažetak scenarističkoga rada Angeline Jolie pokazao kao plodotvorno mjesto sukoba pomenutih strana: reakcije su prvotno odaslate iz zvaničnoga udruženja Žena-žrtava rata i njihove predstavnice Bakire Hasečić, a odluka o poništenju dozvole za snimanje filma uslijedila je neposredno nakon sastanka sa federalnim ministrom kulture Gavrilom Grahovcem.

Ljubavna priča između Bošnjakinje i Srbina, proširena je elementima tragedijskoga čina u kojem se silovana žena zaljubi u svoga silovatelja. Reakcija žena žrtava silovanja u proteklom ratu zasnivala se na nemogućnosti artikuliranja takvoga događaja: istina je jedna, odnosno, nemoguće je zamisliti logor kao stvarni i simbolički topos u kojem se žrtva silovanja može zaljubiti u silovatelja. Ova, usput neprovjerena informacija, podijelila je javnost u BiH 6, kaže se u jednom od  tekstova reagiranja. Podjela reakcija javnosti mogu se posmatrati iz dva dominanta ugla. Prvi  je napadački, i oštrokritizirajući fokus federalnog ministra i članica udruženja rata sa Bakirom Hasečić i nekolicinom kolumnista jednako zastupljenih stavova, i drugi koji je branilački nastrojen u svekolikoj zaštiti Angeline Jolie i svojevrsnom demoniziranju figure Bakire Hasečić. Medijski prostor, kao i drugi prostori u dikurzivnim poljima, reproduciraju i oblikuju forme ponašanja, održavaju heteronormativni prostor, prokazuju se najčešće kao nositelji moći fiksirajući rodne uloge tradicionalnim mjestima, ali i politike moći kao suštinsko polje rada. Ukoliko su žene u medijima, uglavnom predstavljane a ne samopredstavljive, kao što pokazuje jedno od istraživanja medijskoga prostora, socio-kulturološki  pozicionirane preko dominantne sociološke predstave kao domaćice, majke, ljubavnice, pasivne nositeljice muškoga imena, onda se i ovaj medijski slučaj šireg društvenog značenja (kako se pisalo o istom!) prvenstveno fokusira na čitanje iz ovoga patrijarhalnog modela. Postavljaju se pitanja o rodno senzibilnom jeziku medijskih natpisa, nominatumima na rodnoj osnovi, atributaciji aktera/ica u ovom narativu i napose da li je moguće izbjeći rodnu stereotipizaciju?!

Kada žrtva ne smije da priča?

Pokazalo se da je tema ratnog silovanja u okviru bosanskohercegovačkog konteksta jedna od onih tema koje su poslužile je kao pogodno polazište za realiziranje određenih interesa kolektiva. U nastavku teksta pokušat ćemo ukazati kako se u okviru medijskog prostora konstruirala figura žene-žrtve rata na primjeru predstavljanja Bakire Hasečić, u dvostrukom smislu i koji je preferirani vid rodnog identiteta koji (re)produciraju mediji. 

Može se reći da se radi o dva tipa predstavljanja, pri čemu se u oba slučaju pokazuje kako kolektivni diskurs prostor ženskog ispunjava maskulinim projekcijama. Polarizacija privatno/javno i poželjno smještanje žene u jednu od ovih sfera ukazuje na to kada i kako žena može zaposjesti prostor javnog, a kada mora ostati u prostoru privatnog. Tako imamo da je, s jedna strane, ova žena predstavljena kao žrtva, majka, Bošnjakinja, ona čija priča mora biti zaštićena od strane kolektiviteta i u tom smislu, njoj je dozvoljen ulazak u prostor javnog, ali samo kao onoj koja reproducira maskulini govor.  To podcrtava stav da određeni broj žena koje su osvojile medijski prostor za sebe pojavljuje u ulogama promotorki maskulinog vida političkog angažmana što potvrđuje tezu kako ''politička emancipacija žena ulijeva stvarni strah u kosti balkanskim muškarcima, a ne slika obrazovane, emancipirane žene'' budući da obrazovana i emancipirana žena može i dalje ''sasvim lijepo podržavati važeću normu muškosti i primjereno igrati ulogu supruge i majke''. 7  

Medjutim, s druge strane, pokazuje se da njen upliv u konstrukciju općih i javnih narativa može istovremeno i naškoditi kolektivitetu. U ovom slučaju viktimološki status jedne etnije poljuljan je njenim novim tranzicijskim interesima (kulturnim, finansijskim i sl.) U jednom takvom kontekstu, figura žene koja javno iznosti svoju priču i koja pokušava biti ona koja odlučuje o određenim javnim interesima, mora biti denuncirana, što se u okviru medijskog diskursa može vidjeti kroz stigmatiziranje ličnosti Bakire Hasečić i dovođenje po znak pitanje njeno pravo nad pričom. Takvu politiku moguće je uočiti iz naslova novinskih članaka kao što su:

‘’Kako su Gavrilo i Bakira otjerali Angelinu Jolie’’;

‘’Kako su Željko, Bakira i Gavro ‘’stopirali’’ Angelinu’’

‘’Trgovanje emocijom žrtve’’…

U tekstu pod naslovom ‘’Trgovanje emocijom žrtve’’ 8 Belma Bećirbašić analizira način na koji Bakira Hasečić dobila pravo da postane jedina zastupnica priče o žrtvama ratnog silovanja. Ona ukazuje na njene veze sa vladajućom političkom elitom, pa se tako ističe da je Bakira Hasečić bila ona koja je, između ostalog, ‘’aprilski paket obarala zajedno sa predsjednikom stranke za BiH’’. Autorica dalje naglašava kako je u ovoj priči ‘’najtragičnije to što ta sveprisutnost i galama obesmišljava i desakralizira intimnost traumatičnih ispovijesti’’.  Ističe se da je Bakira Hasečić ‘’halapljivo’’ zauzela medijski prostor, zauzimajući ‘’monopolističku poziciju’’. 

Tekst magazina ‘’Dnevni list’’ donosi osvrt na ovu polemiku pod naslovom ‘’Kako su Gavrilo i Bakira otjerali Angelinu’’ 9, gdje se, između ostalog, navode stavovi poznatih bosanskohercegovačkih filmskih radnika (Dino Mustafić, Sulejman Kupusović, Haris Pašović…) o šteti koja se ‘’nama’’ nanosi odlukog Federalnog ministra G. Grahovca. Na jednom mjestu u tekstu navodi se stav redatelja Sulejmana Kupusovića koji kaže da je ‘’ministar poslušao nepismene žene’’ čime je ‘’napravio kardinalnu glupost od koje svi imaju štete’’. 

Sead Fetahagić u tekstu pod naslovom ''Simboli nazatka'' 10 piše: ''Kako može primitivna i anonimna osoba da koristi demokratiju, najbolje govori primjer Bakire Hasečić. Pošto joj nije dovoljno da hapa lovu u ime srebreničkih žrtava, prebacila se na filmsku kritiku. Tako je oštro kritikovala film Angeline Jolie, koji se tek snima, prikazujući svu bijedu svoje uobrazilje.  

Slobodna Bosna donosi i priču pod naslovom ‘’Ljubav Srbina i Bošnjakinje u paklu istočne Bosne’’ u kojoj se navodi da je bilo slučajeva spašavanja Bošnjakinja od strane Srba i da su takve priče moguće. Tekst se uspostavlja i kao svojevrsna poruka Bakiri Hasečić da ne može imati pravo vlasništva nad pričom (čak i jedan od podnaslova u tekstu je: ‘’Poruka Bakiri Hasečić: Nisu svi srpski vojnici bili zločinci, neki su i  pomogli Bošnjakinjama da se spase’’).

U nekoliko izdvojenih citata iz dominantnih štampanih medija uočava se stigmatiziranje žene koja je odlučila da svoja traumatična iskustva pretvori u javni izričaj. Ono što je problematično u ovom slučaju nije to što se kritikuju njeni stavovi, nego prije to što joj se i ne dozvoljava ulazak u javni prostor. Medijski diskurs ovakav represivni karakter i stigmatizaciju pokazuje kroz oduzimanje legitimiteta i kommpetencija sugerirajući da bi njena priča trebala da ostane u privatnom prostoru. 

Lijepa mirotvorka: spasiteljica nacionalnog interesa? 

Dakle, Angelina se pozicionira spram Bakire.  Ukoliko bi mogli zanemariti sve druge elemente i sadržaje medijskih tekstova, njihova suprotstavljenost bi bila i ovakva: demoniziranost lika Angeline, ali i lika Bakire, i dvostruka viktimološka figura Bakire spram spasiteljske uloge Anđeline koja se u procesu analiziranja slučaja predstavlja kao žrtvena figura institucionalnih i uobičajeno kulturoloških zakonitosti. Žene se medijski predstavljaju ili anonimno ili, rjeđe, preko svojih, profesionalnih angažmana i vrijednosti. Angelina je, dakako, holivudska diva, mirotvorka, humanitarka, predstavnica UN-a, izvan ovog konteksta, najčešće je prepoznata kao majka šestero djece, i u određenoj povlaštenoj poziciji, ona je autonomna jer njena rodna uloga medijski nije nominaciono zamagljena ili prešućena, pa i socio-kulturološki prepoznatljiva kao supruga poznatog glumca. Kao takva, ona je strogo prezentirana kao žena koja se stereotipno smješta u fokus zapadnih vrijednosti, slavna i utjecajna, atribuciono postaje simboličkom figurom prezentiranja dobrog imidža BiH-a, njena se ranjivost i razočarenje ovom odlukom prokazuju i emancipatorskim gestama, pa napose i osobinama, ove slavne glumice. Spram nje, stoji primitivna i nepismena 11 žena, ona kojoj se svjesno dodjeljuju stereotipizirani rodni momenti, što je u tekstu o silovanju u BiH pokazala Dubravka Žarkov. 12 Njoj, kao žrtvi, svjesno se oduzima glas i negira pravo javnog istupa. Takvi argumenti za poništavanjem ministrove odluke, uglavnom, cijelu situaciju svode na plošnost argumentacije o propuštenoj šansi da se BiH predstavi u pozitivnom svjetlu, dobrom imidžu, ili da se pak napuni budžet iz milionski vrijednog projekta: Pokazali smo provincijalnost i odsustvo smisla za biznis (Dino Mustafić) 13.

Izostavljajući ovoga puta razloge zbog kojih se osuđuje Bakira Hasečić, ili pak brani, ova se odluka ponovno tematizira kroz prizmu propuštene šanse, jer je odluka  još jednom u svijet poslala poruku da kod nas ne prolaze tek tako multietničnost, drukčije mišljenje i uspjeh, te da su elementarna autorska prava u BiH narušena 14. Filmski radnici, ali i drugi umjetnici najviše su se okrenuli argumentu prava na slobodu izražavanja, a ova cenzura direktno zadire u samu srž umjetničke slobode izražavanja. Ona koristi umjetničku slobodu15 zvanični je stav i UN-a. Ili pak: Postoji puno definicija filmskog scenarija, pa nije krivo reći i da je to, zapravo, uputstvo za pričanje priče. Dok se ne ekranizira, scenario nije umjetničko djelo, onoliko koliko nije ni garancija kvalitete filma: od lošeg scenarija se ne može napraviti dobar film, dok se od dobrog teksta može napraviti loš film. 16 Oduzimanjem prava na govor žrtvama ponovno se reproducira uvriježena patrijarhalna norma, žrtva silovanja zadržava pasivizirani status, ona kao postraumatizirani subjekt osim što treba da predstavi kolektivno tijelo nacionalnog identiteta Bošnjaka kao kolektivno silovano tijelo, treba da stidno šuti i ne neguduje u sopstvenoj potrazi za istinom. Naravno, da je riječ o maču sa dvije oštrice.

Angelina se kao umjetnica, po jednako opresivnoj matrici prezentira kao nezavisna umjetnica, glumica, a sada i scenaristica i režiserka: Pisala je scenarij noću kad bi djeca zaspala, mijenjala naslov da se skupi budžet, birala sama glumce, a sad se, samo dva mjeseca uoči premijere svog redateljskog prvijenca ‘’U zemlji krvi i meda’’, filma čija se radnja odvija za vrijeme posljednjeg rata u BiH, osjeća ranjivom kao nikad prije. 17  Angelinina emancipovana figura suprotno od primitivne figure nepismene Bakire 18 osim što je emancipatorski subjekt izvanjskoga kulturološkoga načela, smije da govori i osjeti se ranjivom. Zašto je onda Bakira demonizovana i grubo lišena svoje traumatirina ranjive figure. Feđa Štukan (glumac  u filmu U zemlji krvi i meda) u pismu podrške Angelini također ističe ovu emocionalnu stranu Angeline, što u svojevrsnoj anticipaciji drugih vrijednosih okvira može biti promatrano kao nesvjesni čin učitavanja patrijarhalnog emocionalnog elementa ženama. Zabrana snimanja filma se temelji na neprovjerenim glasinama,  a pomenuti glumac ovo vidi kao spremanje linča na Anđelinu. Vidio sam da je postala tužna i izgubljena. Onakva kakvu je nikad ne možete vidjeti. Tužna jer joj upravo oni zbog kojih snima ovaj film zabijaju nož u leđa. 19 

Figura ranjivosti jedna je od najdominantnijih elemenata tih struktura: stoga je silovanje, kao čin ranjivanja ženskoga subjekta uzet kao nemogući element u pokretanju ljubavi između dvoje mladih. No, ponovno se vratimo na analizu zemlje kao toposu koji se simbolički u balkanskim kulturama, posebice u posljednjim ratovima prezentira preko ženskih elemenata: majka je domovina, a domovina je ženski subjekt, izjednačavajući ova dva elementa po načelima ranjivosti,  pohod Drugih, njihovih vojnika, na našu domovinu jednak je simboličnom činu silovanja ženskoga tijela. Stoga, stvarno silovanje žene, nadrasta prvotnu kategoriju traumatiziranosti i ne može razviti ovu strukturu u kojoj se dva kolektiviteta zaljubljuju. Angelina je uputila pismo u kojem traži razgovor sa ženama žrtavama rata, njena nakana nije iskriviti istinu: Nadam se da ljudi neće suditi o filmu dok ga ne vide. Odabrala sam ovaj film raditi na ovim prostorima i smjestiti ga u ovo povijesno razdoblje kako bih podsjetila ljude na ono što se dogodilo ne tako davno i ukazala na žrtve koje su preživjele rat”, poručila je Jolie. 20 

No, nemogućnost da se odgovori ovom otvorenom pozivu na razgovor  implicira slijedeće argumente koje Bakira u svome pismu Anđelini poručuje: Hasečić je istakla da ih je Anđelina ovim filmom oblatila i ponizila. Poniženje žrtava U scenariju smo mi, žrtve, prikazane na način kao da smo dobrovoljno pristajale na silovanje. Naravno da ćemo bojkotirati film. Anđelina nam je nanijela ogromnu bol i vratila nas u 1992. godinu. Van pameti je da se žrtva zaljubi u svog dželata. 21 Ponovno se propituje pravo na pričanje priče: Ona (Bakira Hasečić, op.a.) kaže da njeno udruženje i dalje insistira na tome da ih Jolie lično uvjeri da njen film neće biti uvredljiv za žrtve. U protivnom, kaže ona, njeno udruženje bi moglo da snimi film o životu Angeline Jolie. 22 Ponovno je u fokusu podjela na javno i intimnu ispovijest i politizacija prava na pričanje tuđih i vlastitih priča: žrtve silovanja izjednačavanjem silovanja i glumičinog privatnog života poručuju da progovaraju uvriježenim kolektivnim glasom nacije koja priče ranjivih subjekata želi učiniti privatnom, a ne javnom stvari. Tako u performativnom činu žrtve zločina postaju žrtve vlastite nacije, ili muške hegemonijalne prakse. No, iako se Anđelina predstavlja poželjnijim rodnim modelom, u ostrašćenim porukama podrške koje se promašile samu suštinu zabrane i dozvole, ne promiče i to da se i ona predstavi preko epiteta najljepše žene svijeta, Sulejman Kupusović Grahovcu poručuje slijedeće: Grahovac je poseban slučaj jer se on prekrasno provodio na račun filma po Cannesu, Berlinu i Veneciji i čudi me da nije osjetio šansu da na ovaj način dođe do najljepše žene svijeta. 23  (podvukle autorice) 

Film je snimljen, jednim dijelom u Budimpešti, a u međuvremenu je i BiH ponovno prepoznala svoju šansu da popravi imidž dobre zemlje multietničkog karaktera u kojoj je moguće snimiti film o ljubavi između Bošnjakinje Lejle i Srbina Danijela. U nakani da se pokaže da je ova priča moguća mnogi su  novinari iskopavali arhivske priče o sličnim slučajevima 24, ili krenuli u potragu za novim. Je li sporno mjesto silovanja kao konstrukt njihove ljubavi usitinu dio filma ili ne, pitanje je koje je i pokrenulo ou polemiku ali  i dovelo do analize medijskoga sadržaja. Sporna polemika nije samo otvorila pitanje o umjetničkoj slobodi, nego je u žižu analize ponovo aktualiziralo sjećanje i konstrukciju ratnih zločina, preraspodijelilo moć govora u okviru javnog i privatnog, ali nadasve rodnog momenta priče. Ko govori što je prihvatljivo i u ime koga (se) govori?! 

Ozbiljni muškarci i revijalne žene

Instrumentalizacija ženskog se ne dešava samo u okviru onih kolektiva koji se mogu označiti kao izrazito patrijarhalni, onih koji njeguju kult nacije, časti, domovine. Primjer medijskog predstavljanja ključnih ženskih figura iz priče o snimanju filma o ratnim silovanjima  (Bakire Hasečić i Angeline Jolie) u okviru bosanskohercegovačke štampe  ukazuje na na stalno iskorištavanje ženskog tijela od strane kolektiva i tranzicijskog dopisivanja uloge žene u društvu. Ne može se reći da muškarci ostaju isključeni iz procesa obilježavanja i nasilnog pozicioniranja, međutim, iz nasljeđa tradicionalnog društvenog ugovora 25 podjela na privatnu i javnu sferu ima naglašenu rodnu obojenost, tako da se pozicija moći koja omogućava pojedinki da dođe na mjesto subjekta imenovanja i teritorijaliziranja namjenjuje prije svega muškarcima, dok s druge strane, žene zauzimaju pasivno mjesto imenovane.

Takvu spolnu raspodjelu mediji ne samo da održavaju, nego i dodatno podcrtavaju i reproduciraju ppostojeće rodne stereotipe kroz sistem dodjeljivanja poželjnih društvenih uloga. ''U bh. dnevnim novinama žene su rijetko glavni izvor informacija. Rezultati pokazuju da analizirane dnevne novine konstruišu svijet u kojem su relevantnost, kompetencija i autoritet muškog roda, a tišina – ženskog. Ženski glasovi su “utišani”, rijetko predstavljaju autoritativan ili ekspertan glas. Oni se drže u pozadini priče i kao takvi čine pasivnijim u odnosu na glasove muških aktera’’, naglašava Adla Isanović.  Ženama se dodjeljuju uloge koje se kompatibilne sa interesima kolektiva. To dobro pokazuje primjer koji je predstavljen u ovom tekstu; žene mogu biti ili glasne zabavljačice ili utišane domaćice, što još jednom potvrđuje tezu da je “lice ozbiljne štampe muško, a tijelo revijalne žensko”. 26

Endnotes: 

1. Nira Yuval-Davis, ''Nationalism, Feminism and Gender Relations'', u: J. Hutchinson & M. Guibernau (ur.), Understanding Nationalism (Polity Press,  120-141, 2001), 121. 
2. Yuval-Davis, Nira (2003) ''Nationalist projects and gender relations''. Nar. Umjetnost 40/41 (9-36), 12. 
3. Salecl, Renata (2002) Protiv ravnodušnosti. Zagreb: Arkzin. 42. 
4. Ibid, 19. 
5. Kao osnovne karakteristike pojavnosti žena u bosanskohercegovačkim printanim medijima, ovo istraživanje je ukazuje da su: žene marginalizirane u medijima i u pogledu zastupljenosti ali i tematski; žene se, sa izuzetkom jednog lista, ne oslovljavaju rodno korektno; mediji tretiraju više žene kao transmitore nečijeg mišljena nego protagonistice koje imaju osobno stav o temi koja se obrađuje; mediji nisu senzibilni na ženska pitanja i dostignuća žena; mediji reproduciraju patrijarhalno obojeni model žene u društvu; način oslikavanja žene je skoro identičan u svim medijima, što znači da predstavlja dominantnu karakteristiku zajednice.   
6. Angelina Jolie podijelila BiH, OBSERVER,  OSLOBOĐENJE, br.22.928, str.10, 25/10/2010   
7. Moranjak-Bamburać, Nirman (2006) Nepodnošlljiva lakoća stereotipa'', u: Moranjak-Bamburać, N .,Jusić, T., Isanović, A. (ur.).  Stereotipizacija: predstavljanje žena u štampanim medijima u jugoistočnoj Evropi. Sarajevo: Mediacentar., 17. 
8. Trgovanje emocijom žrtve, Belma Bećirbašić , Magazin Dani,  br.697, str.30, 22/10/2010 
9. Kako su Bakira i Gavrilo otjerali Angelinu Jolie, Vanja Bjelica-Čabrilo, DNEVNI LIST, br.3338, str.08, 21/11/2010. 
10. Simboli nazatka, Sead Fetahagić, Slobodna Bosna, br.726, str.80, 14/10/2010
11. Ne osuđujte me unaprijed, E. Kamenica, Oslobođenje, br.22.912, str.64, 09/10/2010 
12. http://www.womenngo.org.rs/ublikacije-azc/femsveske/FS_S9/ZARKOV.htm
13. Ibidum, str. 64. 
14. Ibidum, str. 64. 
15. DNEVNI LIST, br.3351, str.58, 04/12/2010 
16. Koga sada voli Angelina Jolie, Emir Imamović, DANI, br.697, str.38, 22/10/2010 
17. Scenarij ‘’U zemlji krvi i meda’’ pisala sam noću, u tajnosti, DNEVNI LIST, br.3642, str.61, 21/09/2011 
18. Simboli nazatka, Sead Fetahagić, Slobodna Bosna, br.726, str.80, 14/10/2010 
19. Prestanite da mrzite, počnite da volite, Feđa Štukan,  DNEVNI AVAZ, br.5430, str.14, 16/10/2010 
20. Nemojte suditi o filmu dok ga ne vidite, Vanja Bjelica Čabrilo,  DNEVNI LIST, br.3302, str.09, 16/10/2010  
21. Ljubav nakon silovanja??, L.S.R A.GR, DNEVNI AVAZ, br.5427, str.25, 13/10/2010 
22. Angelina Jolie podijelila BiH, OBSERVER,  OSLOBOĐENJE , br.22.928, str.10, 25/10/2010,  
23. Kako su Bakira i Gavrilo otjerali Angelinu Jolie, Vanja Bjelica-Čabrilo, DNEVNI LIST, br.3338, str.08, 21/11/2010 
24. Film Anđeline Đoli ne govori o Admiri Ismić i Bošku Brkiću, A. Grabovac, DNEVNI AVAZ, br.5430, str.23, 16/10/2010 
25. Upisivanje rodne razlike u podjeli na javnu i privatno sferu potiče još od grčkog mišljenja gdje se privatno povezuje sa pojmovima doma, ženskog, intimnog,; to je prostor vlasništva, dok je s druge strane javni prostor polisa podrazumijevao slobodu govora i političkog djelovanja, a namijenjen  je bio isključivo muškarcima. Moderni društveni ugovor, kako to naglašava Carole Pateman, očinstvo zamjenjuje bratstvom pridružujući pojmovima slobode i jednakosti i pojam bratstva, tako da je moderni društveni ugovor u sebe inkorporirao i spolni.  (Pateman, Carole (1998) Ženski nered: demokracija, feminizam i politička teorija. Zagreb: ženska infoteka., 15.)
26. Snježana Milivojević, "Žene i mediji: Strategije isključivanja" u: Genero (posebno izdanje "Žene i mediji"), Centar za ženske studije, Beograd, 2004, str. 15.

Literatura: 

Isanović, Adla. ''Mediji u službi stereotipa: utišani ženski glasovi'', URL: http://www.pulsdemokratije.ba/index.php?id=260&l=bs (pristupljeno 20.11.2011.)
Milivojević, Snježana, "Žene i mediji: Strategije isključivanja" u: Genero (posebno izdanje "Žene i mediji"), Centar za ženske studije, Beograd, 2004, str. 11-24.
Moranjak-Bamburać, Nirman (2006) Nepodnošlljiva lakoća stereotipa'', u: Moranjak-Bamburać, N .,Jusić, T., Isanović, A. (ur.).  Stereotipizacija: predstavljanje žena u štampanim medijima u jugoistočnoj Evropi. Sarajevo: Mediacentar. 
Pateman, Carole (1998) Ženski nered: demokracija, feminizam i politička teorija. Zagreb: ženska infoteka.
Salecl, Renata (2002) Protiv ravnodušnosti. Zagreb: Arkzin.
Žarkov, Dubravka.  '' Ratna silovanja u Bosni, o muškosti ženskosti i moći identiteta žrtve silovanja''. URL: http://www.womenngo.org.rs/ublikacije-azc/femsveske/FS_S9/ZARKOV.htm (pristupljei 20.11.2011.)
Yuval-Davis, Nira (2001) ''Nationalism, Feminism and Gender Relations'', u: J. Hutchinson & M. Guibernau (ur.), Understanding Nationalism, Polity Press,  120-141.
Yuval-Davis, Nira (2003) ''Nationalist projects and gender relations''. Nar. Umjetnost 40/41 (9-36)

Korišteni novinski članci:

Kako su Bakira i Gavrilo otjerali Angelinu Jolie, Vanja Bjelica-Čabrilo, DNEVNI LIST, br.3338, str.08, 21/11/2010 
Film Anđeline Đoli ne govori o Admiri Ismić i Bošku Brkiću, A. Grabovac, DNEVNI AVAZ, br.5430, str.23, 16/10/2010
Prestanite da mrzite, počnite da volite, Feđa Štukan,  DNEVNI AVAZ, br.5430, str.14, 16/10/2010
Nemojte suditi o filmu dok ga ne vidite, Vanja Bjelica Čabrilo,  DNEVNI LIST, br.3302, str.09, 16/10/2010 
Ljubav nakon silovanja??, L.S.R A.GR, DNEVNI AVAZ, br.5427, str.25, 13/10/2010
Angelina Jolie podijelila BiH, OBSERVER,  OSLOBOĐENJE , br.22.928, str.10, 25/10/2010
Ne osuđujte me unaprijed, E. Kamenica, Oslobođenje, br.22.912, str.64, 09/10/2010
DNEVNI LIST, br.3351, str.58, 04/12/2010
Koga sada voli Angelina Jolie, Emir Imamović, DANI, br.697, str.38, 22/10/2010
Scenarij ‘’U zemlji krvi i meda’’ pisala sam noću, u tajnosti, DNEVNI LIST, br.3642, str.61, 21/09/2011
Simboli nazatka, Sead Fetahagić, Slobodna Bosna, br.726, str.80, 14/10/2010
Ljubav Srbina i Bošnjakinje u paklu istočne Bosne, Maja Radević, Slobodna Bosna, br. 728, str.58.  28/10/2010 
Trgovanje emocijom žrtve, Belma Bećirbašić , Magazin Dani,  br.697, str.30, 22/10/2010