E-mail lista


Molimo Vas unesite e-mail!

Eseji

Budimo Milosrdni, Mislimo bez Milosti!

Branka Vasiljević Napuštamo Sarajevo na izmaku još jednog dugog dana, na kraju jedne "intenzivne" sedmice.  Vozi nas sredovečni čovek u svom taksiju do drugog dela grada, poslednju deceniju poznatog kao "Istočno...

Opširnije

Građanski Identitet Zvan Čežnja

Mirjana Mikić Zeitoun Uvod: (Obzirom da sam,  kako to već svi moji prijatelji i poznanici dobro znaju, jako vezana za svoju obitelj, a slijedom posla koji dugo radim, i volim, dosta putujem,...

Opširnije

 

mim_logo

Elementi nasilja u mojoj okolini

Marko S., Hrvatska

Kurs: Razumijevanje elemenata kolektivnog nasilja i masovnih zločina i njihovih posljedica (uz slučajeve bivše Jugoslavije i Ruande - u kontekstu afričke regije Velikih jezera)

ELEMENTI NASILJA U MOJOJ OKOLINI

Kako je naslov eseja „Elementi nasilja u mojoj okolini“, dugo vremena sam razmišljao koji prostor da za potrebe eseja uzmem kao svoju okolinu. Kako smatram da su kategorije rase, nacionalnosti, etniciteta izmišljene i nametnute nemam posebnih ograničenja u prostoru koji smatram svojom okolinom. Kao svoju okolinu jednako smatram svoje susjede iz zgrade i ulice, grad u kojem boravim, državu čije državljanstvo posjedujem ili planete na kojoj živimo. Napade na turiste iz Srbije koji se svako ljeto događaju u Hrvatskoj, bacanje suzavaca na gay Pride u Beogradu ili masovna silovanja na istoku Demokratske Republike Kongo i genocid u Ruandi jednako doživljavam kao nasilje u svojoj okolini. Međutim, ipak ću se koncentrirati na neke elemente koje osobno doživljavam kao nasilje, a koji se odvijaju ili su se odvili na području Republike Hrvatske. Možemo li državom smatrati one zemlje koja ne brinu o svojim građanima i građankama, nego se svojski trudi da ih na najperfidnije načine uništi, a posebno one koji se usude kritički promišljati ili progovoriti o aktualnim društveno-političkim situacijama u državi? Hrvatsku tako, kao uostalom niti druge države nasljednice bivše Jugoslavije, ne smatram pravim državama.

 

Kao mladi obrazovani intelektualac i homoseksualac osjećam se kao građanin drugoga reda u svojoj „državi“. Kao homoseksualac osjećam da se prema meni vrši nasilje obzirom da premijerka države čije sam ja građanin izjavljuje da neće dati prava istospolnim zajednicama između ostalog i zato „jer Bog tako hoće“. Slijedeći tu logiku razmišljanja, za očekivati je da će pred ulazak Hrvatske u Europsku uniju premijerka na Markovom trgu rasporiti utrobu nekom nesretnom golubu i u njoj tražiti savjet, kako su to i stari Rimljani uobičavali raditi prije donošenja važnih političkih odluka. Kako ja, kad bih i trideset godina živio sa svojim partnerom, nemam pravo niti posjetiti ga u bolnici, smatram da je Republika Hrvatska na razini Južne Afrike u vremenima apartheida i nemam nikakav osjećaj dužnosti ili zahvalnosti prema svojoj „domovini“. Čak kad bi Republika Hrvatska donijela zakon po kojem bi istospolni parovi imali sva potpuno jednaka prava kao i heteroseksualni parovi u braku, ali se za njih ne bi upotrebljavao naziv „brak“, već neka apsurdna jezična konstrukcija poput „registrirano partnerstvo“ ili „kohabitacija“, još uvijek bi na djelu bila diskriminacija. Takva situacija bila bi potpuno jednaka onoj kad su Afroamerikancima u Sjedinjenim Američkim Državama zabranjivali koristiti „ovu klupu u parku“ ili „prednja sjedala u autobusu“, opravdavajući to dopuštenjem da smiju sjesti „na onu ondje klupu“ ili „na stražnja sjedala autobusa“. Kao nasilje doživljavam učestali običaj ove države da svoje građane i građanke, koji su izabrali državnu vlast, drži za najobičnije budale. Kao primjerice u razglašenom slučaju Varšavska gdje su u bestijalnom iživljavanju nad devetnaestom stoljetnom gradskom jezgrom od strane primitivnog gradskog vodstva, gradske vlasti izmijenile zakone, urbanističke planove, pokušavale zatvoriti škole koje se nalaze u blizini gradilišta, a sve kako bi pogodovale svojim prijateljima tajkunima u graditeljskim poduhvatima. Građani i građanke koji su se pobunili protiv takvog kriminala, prozvani su talibanima, a njihovi, potpuno legalni prosvjedi, uspoređivani sa četničkim barikadama. Cijeli slučaj dobio je i oblik jeftine, populističke i nacionalističke provokacije kada je dotični poduzetnik, na spornom gradilištu, izvjesio ogromni transparent s natpisom: „Hvala braniteljima! Olujom do pobjede!“ Pored natpisa izvješena je i dvadesetak metara dugačka hrvatska zastava. Osim što je protuzakonito zastavu, kao simbol hrvatske države provlačiti kroz blato i prašinu gradilišta i kad bih ja istu uvaljao u blato najvjerojatnije bih bio uhićen, poseban oblik perverzije je i činjenica da su natpis i zastava izvješeni točno nasuprot srpske pravoslavne crkve Preobraženja Gospodnjeg, i da uvreda bude veća sa zemljišta oko čijeg vlasništva Srpska pravoslavna Crkva u Hrvatskoj još uvijek vodi sudske sporove. Nasilje u slučaju Varšavska vidim, osim u masovnom privođenju mirnih prosvjednika od strane interventne policije (najvećem u povijesti samostalne Hrvatske), i u činjenici da vlast oduzima građanima (tj. onima koji imaju ili bi trebali imati stvarnu moć) pravo na iskazivanje mišljenja i reagiranja na najočitija kršenja zakona. Pritom se poziva na taj isti zakon, govoreći kako se sve radi u skladu s njim. Dapače, na prigovore vlasti kako su građani njome nezadovoljni, vlast odgovara: „Građani izlaze na izbore svake četiri godine, a nakon toga imaju naredne četiri godine šutjeti.“ Još jedan oblik nasilja koji primjećujem nije toliko vidljiv i možda većina ne bi to ni okarakterizirala kao nasilje, no mene osobno mnogo smeta. Njega bih opisao ne kao nasilje kroz djelovanje, nego kao nasilje kroz ne-djelovanje i mišljenje. Riječ je o poimanju svijeta u hrvatskoj vanjskoj politici i u provođenju iste. Kao oblik rasizma par excellence vidim, ne tendenciju, nego ustrajanje hrvatske vanjske politike od devedesetih naovamo, da se izignoriraju vaneuropse zemlje, takozvane zemlje Trećeg svijeta. Štoviše, svjesno se omalovažavaju bilo kakva nastojanja uspostave gospodarskih ili bilo kakvih drugih kontakata s tim zemljama. Eventualni pokušaji kontakata karakteriziraju se kao revitalizacija vanjske politike bivše Jugoslavije i uključivanje Republike Hrvatske u pokret Nesvrstanih. Takvi stavovi, neshvaćanjem da su te zemlje pokretači svjetskog gospodarstva, narušavaju hrvatsko gospodarstvo i onemogućavaju mu iskorištavanje brojnih potencijalno unosnih prilika. Ti stavovi proizlaze iz rasizma koji prožimlje pore našeg društva, te su etno/eurocentrizam najgore vrste. Njih bi se na prvi pogled moglo tumačiti kao na nastavak devetnaestostoljetnih rasističkih koncepata o više i manje vrijednim rasama i narodima. Možemo napraviti jednu nakaradnu usporedbu, pa reći da su čak i devetnaestostoljetni političari i „mislioci“ u svom rasizmu uvidjeli različite koristi od vaneuropskih zemalja i kontakata s njima. Stav hrvatske gospodarske i političke elite (uz nekoliko izuzetaka) nije čak ni rasistički. On je zapravo spoj rasizma, neobrazovanosti i najobičnije, tipično balkanske nacionalističke zaslijepljenosti. Na sličnom tragu vidim nasilje vidim i u ponašanju hrvatske političke elite. Elita koja, kao uostalom i njeni europski i općenito zapadni kolege, u svojoj opsjednutosti vlašću i bezobzirnoj pohlepi i bahatosti postaje potpuno alijenirana od onih koji su ju izabrali i stvorili. Ne samo da postaje otuđena sebe smatra samodostatnom, a na one koji imaju ili bi trebali imati svarnu moć gleda kao na one koji služe vlasti, a ne obrnuto. Ne vidim načina da se ispravi takva situacija u koju su zapala zapadna demokratsko kapitalistička društva. Izbori ne nude pravo rješenje jer njima se valst zapravo ne mijenja. Ona samo prolazi s jednog pola elitena drugi. Dio elite koji u nekom trenutku nije na „vlasti“, i dalje je na Vlasti, samo nije u poziciji, nego u opoziciji. U Sudovima također ne vidim rješenje, jer Suci pripadaju toj istoj eliti i jednako su iskvareni kao i Vlast. Možda je rješenje u nekom revolucionarnom fanonovskom/blankističkom prevratu. Mogu naći samo dva agumenta protiv takvog prevrata. Jedan je da pokretanje nasilja kako bi se borilo protiv nasilja nema smisla. Međutim, ovdje se ne radi o nasilju, nego o borbi, koja u retorici Franza Fanona, služi kao katarza „prezrenih na svijetu“ i kao sredstvo homegenizacije naroda protiv opresora. Jedina opasnost, a to je ujedno i drugi argument protiv takvog prevrata je poznata maksima da „revolucija jede vlastitu djecu“. U tome leži i prava opasnost jer nas povijest uči (iako originalnost povijesti nikad ne treba podcijeniti) da revolucionari/idealisti vrlo brzo prihvate isti sjaj protiv kojeg su se borili. Iako, ja sam osobno spreman to pretrpjeti, ako bi to dovelo do promjene.