E-mail lista


Molimo Vas unesite e-mail!

Eseji

Nužnost i dometi (eksplanatorne) istine u transformaciji sukoba

Mladen StojadinovićKurs: Uloga istorijske istine u transformaciji sukoba  Nužnost i dometi (eksplanatorne) istine u transformaciji sukoba Jedno od najvažnijih pitanja koje se postavlja pred autore i aktiviste koji se bave transformacijom sukoba...

Opširnije

Problem vnaprejšnosti: etika in morala

Autor: Primož Turk, Slovenija Kurs: Politika, moć i nejednakosti V tekstu se bom ukvarjal z vprašanjem vnaprejšnjosti v etiki in morali. Ta obravnava ne bo sistematična, v smislu nekega teksta v obliki...

Opširnije

 

mim_logo

Boxing Bosnia

Melina Sadiković

Da li je u životu sve saopćivo ili ljude spaja samo muk?
Tin Ujević

Godina 2010 je izborna godina. Tako je Bosna i Hercegovina, u septembru 2010. godine, mjesto gdje bi trebala  biti svaka osoba koja razmišlja izvan kutija. Glasačkih i mislenih, dakako. Bez sumnje, na cjelokupnom teritoriju Bosne i Hercegovine funkcionira jedinstvena vremenska mašina,  koja  vas u jednoj kratkoj šetnja bilo kojim bosanskohercegovačkim gradom ili selom (osobito kroz napuštena i porušena mjesta)  ili kroz kratki pregled političkog marketinga (nova forma reklamnog bloka, kako ga nazivaju saučesnici u svakodnevnom ispiranju na najvišoj mogućoj temperaturi)[1] nevjerovatnom brzinom vode od daleke prošlosti i/ili do još dalje budućnosti.  Sadašnjost je samo momenat u kojem objekat raskalašene političke pažnje odlučuje  kako će nazvati svoj limbo.

Bosna i Herzegovina vrlo inspirativno mjesto puno mogućnosti za sve one koji misle i žele da istražuju i analiziraju odnose (interpersonalne, kolektivne, nacionalne, internacionalne), kao i emocionalizirane[2] ljude, vrijeme i prostor u nultoj godini[3]. To je jedno  nepregledno mjesto sjećanja, indvidualnih, kolektivih, partikularnih i univerzalnih. Svako bi tu mogao nečega da se prisjeti. Nasuprot tome (ili, upravo iz tog razloga), mnogi rade i, čak štaviše,  podstiču rad na zaboravu. 
Paradoksalno, u vremenu i tački u kojoj svi pozivaju na sjećanje, upravo je zaborav anestetik u masovnoj upotrebi, ta materija koja kola ispod kože naših ruku  kojima se rukujemo, ta tačka u  rožnjači naših očiju u kojoj se prelamaju prizori koje promatramo, i muk koji ostaje nakon naših riječi, muk  kojim gušimo bilo što drugačije od onoga što smo navikli, odnosno od onoga  što smo instruirani da čujemo.  U jednom post-konfliktnom kontekstu, kakav je bosanskohercegovački, odnosno sarajevski, o kojem će ovdje biti govora, obzirom da ću pisati o elementima nasilja u mojoj okolini, teško je uopće imenovati i shvatiti šta je TO o čemu diskutiramo, šta sve čini kontekst, a moje osobno iskustvo je da je mnogo teže slijediti i primjenjivati ponuđene imenice i definicije. Tako bih ovdje, na samom početku, nakon naznake nekih od elemenata kolektivnog[4] nasilja u mojoj okolini (gospodarenje vremenom, zaborav, ravnodušnost, nekriticizam), kao turbinu nasilja identificirala neznanje, ili tačnije - strast prema neznanju.[5]

Razmišljati o Sarajevu, a ne razmišljati o ratu i ratnom nasilju, o teroru kroz koji je prošao/prolazi Grad, o izgrađenim zidovima,  je identično kao razmišljanje o Berlinu bez  zida, ne razmišljati o Berlinu prije zida.. U momentima kada se fizički (i samo fizički) zid u Berlinu rušio, u Sarajevu je taj zid (iz)građen, prvo simbolički[6] a potom je 1992 institucionaliziran, da bi  konačno,  1995. godine, taj zid bio legitimiziran, od strane potpisnika Dejtonskog (NE)Sporazuma. Sarajevo jeste podijeljen grad, ne samo mentalnom granicom, linijom na mapi BiH oslikane Dejtonskim (NE)Sporazumom, Sarajevo je podijeljeno hiljadama, možda i milionima osnova, od kojih mnoge uopće i  nisu značajne, niti specifične samo za Sarajevo. Podjela kojom ćemo se ovdje baviti, u svrhu identifikacije elemenata nasilja, o čemu je ovdje riječ, jeste podjela Sarajeva na grad i na Grad, stavljajući ovdje akcenat na činjenicu kako se zaboravlja sama institucija Grada, u ovom slučaju i Sarajeva koji je predmet ove analize. Zaboravljen, odnosno zapostavljen  je način na koji je grad Sarajevo postajalo Gradom, način na koji je Berlinu[7] to (možda i) uspjelo a Sarajevu (zadugo) neće uspjeti. Pojam Grad podrazumijeva značenja koje mu je pripisao urbanista, filozof i humanista Bogdan Bogdanović, konstruktor (dekonstruiranih) antiratnih spomenika od kojih je većina uništena ratnim razaranjima. Bogdanović smatra da gradovi postaju važniji od nacija nastalih tokom industrijske revolucije, a gradska pripadnost, oduvijek, otkada postoje i pravi gradovi i pravi građani, bila je važnija od etničke.  Nadalje, navodi Bogdanović: “U velikim gradovima sveta, počevši od Memfisa i Vavilona, čak i "nacionalni" jezik nije bio sasvim jasna kategorija. U istom velikom gradu, u okvirima iste gradske kulture, moglo se govoriti raznim jezicima, pod uslovom da svi razumeju onaj osnovni, tihi ili bučni, ali u svakom slučaju nemušti jezik grada koji su po slobodnoj volji odabrali.”[8] Percepcije Sarajeva kao grada, odnosno Grada su oprečne, i nisu od velike pomoći u određivanju Sarajeva kao grada/Grada. Na ovom mjestu je izuzetno važno spomenuti jedan od glavnih metoda nasilja kroz koji su prolazili Gradov(ovi) u rat(ovima) - rušenje Grad(ov)a, koje je Bogdanović, u kontekstu Bosne i Hercegovine, komentirao na slijedeći način:”…O Mostaru još ne govorim, jer nisam još došao dotle da to sebi utisnem u svest[9]. Sarajevo me podseća na čoveka koji leži i uzalud pokušava da ustane. U celom tom ludilu ima jedne strašne metode — rušenje grada je najjednostavniji način da se promeni reigonalna etnička struktura. Izgleda apsolutno ludo da grad koji želite da zaposednete, jednostavno porušite.“ (Bogdanović, 1992)

Pokušavajući razumjeti sam koncept grada, život čovjeka u gradu, a eventualno i shvatiti što je to što je (trebalo biti) uništeno, bavićemo se samim značenjem grada u duhu grčkog polisa, koje nudi Hannah Arendt:”…jer čovjek, ukoliko je političko biće postoji u Govorenju-Jedan-Sa-Drugim. Obje čuvene aristotelovske definicije čovjeka, da je on političko biće i biće obdareno jezikom, uzajamno se dopunjuju i obje u istoj mjeri počivaju na iskustvima grčkog života u polisu.”[10] Opis Sarajeva kao čovjeka koji leži i uzalud pokušava da ustane, na koncu, sam opis Sarajeva kao čovjeka, tako simbolično otvara mogućnost da proGovori Jedan-Sa-Drugim. Ovdje se (konačno) otvara problem Govora. U svojoj argumentaciji govoreći o odnosu rata, revolucija, jezika i nasilja, Arendtova navodi da : “Tamo gdje nasilje apsolutno vlada, kao npr. u koncentracionim logorima totalitarnih vladavina, tu ćute, ne samo zakoni, …već sve i svašta. Zbog tog ćutanja nasilje je u političkom domenu granični fenomen.” Paralelno, ovdje se otvara problem nejasnoće samih pojmova nasilja i politike. Upravo na ovom mjestu je nužno razumjeti šta jeste nasilje, odnosno priroda nasilja, gdje Arendtova govoreći o zakonima koji ćute (besmopomoćnost jezika), u stvari govori da je nasilje nijemo, odnosno “nesposobno da se adekvatno ispolji riječima”. Upravo ovaj opis nasilja mu oduzima političko, jer kako Arendtova dalje pojašnjava, političkim fenomenima je potreban jezik i jezička artikulacija da bi se uopšte pojavili. Tako, teorije rata i revolucija imaju posla sa opravdanjima nasilja, a ne sa njim samim, jer “tek u opravdavanjima nasilja, javlja se pravi politički fenomen.”  (Arendt, 1991).  Pažljivo čitanje rasprave o nasilju, revoluciji, jeziku i političkom uopće, pokazuje nemoć i neadekvatnost, te stoga i neuspjeh (nijeme) rasprave o samoj prirodi događaja iz devedesetih[11], događaja koji su između ostalog rezultirali opsadom Sarajeva. Primjenom Arendtine argumentacije na prethodno postavljeni problem grada/Grada Sarajeva, otvara se više prostora za potragu odgovora na pitanje o osamnaestogodišnjoj bespomoćnosti jezika, odnosno nijemosti nasilja. Ovdje ne dovodim u pitanje faktološku hist(e/o)riju, već radije argumentiram da spomenuta bespomoćnost jezika onemogućava Govor, jezičku artikulaciju nasilja kroz koje je Sarajevo prošlo i kroz koje i dalje prolazi, a samim tim se onemogućava i Govor-Jedan-Sa-Drugim. Ovdje se otvara pitanje (time identificira element nasilja) artikulacije nasilja, odnosno diferencijacije između opravdanja nasilja i artikuliranja nasilja. i postavlja pitanje u kojim kategorijama (opravdanje ili osuda nasilja) uopće funkcioniramo  kada govorimo o nasilju, odnosno o ratnom i post-ratnom nasilju. Posljedično, kako je onda moguće suočavati se sa nasilnom prošlošću i na koncu “pomiriti se” ako ne znamo s čim se trebamo suočavati, odnosno s kim/čim se trebamo pomiriti.

Nešto, što je Berlinu možda i uspjelo u izvjesnoj mjeri, jeste da postane univerzalni Grad  svjedok, koji svjedoči o ratnom i post-ratnom nasilju i teroru. Na svojstven način predstavlja veliki grad sa gradskom pripadnošću, gradskom kulturom i jezikom  kojim mnogi (žele da) Govore. Berlin je mjesto sjećanja u kojem prisutni memofakti i artefakti otvaraju mogućnost uspostavljanja istorijskog kontinuiteta (osobnog i kolektivnog/univerzalnog). Istina, mnogi Berlinci, osobito Berlinke[12] su imali (imaju) poteškoće sa kontinuitetom, odnosno uspostavljanjem kontinuiteta. No ipak, u Berlinu je moguće shvatiti šta je bilo prije i da je poslije XIX došlo XX stoljeće, arhitektura grada to potvrđuje, odnosno stanje spomenika i odnos prema kulturnim institucijama. Berlin je čovjek koji je ustao, iz hiljadu i jednog razloga.  Napominjem da usporedba Berlina i Sarajeva, ovdje funkcionira samo u svrhu portage za  načinima na koji se gradovi suočavaju i eventualno pokušavaju artikulirati nasilje, odnosno uspostaviti kontinuitet koji radikalno urušavaju Gospodari vremena. Ono što između ostalog, sprečava Sarajevo da ustane, jeste veliki obračun sa prošlošću, odnosno obračun sa arhitekturom koja simbolizira zajedništvo(u kontekstu bivše Jugoslavije). Ovdje, kao element kolektivnog i individualnog nasilja identificiram diskontinuitet, tačnije insistiranje na diskontinuitetu kroz (ne)jasne politike sjećanja i zaboravljanja, putem javnih hist(e/o)rija uključivanja/isključivanja i (ponovnu) zloupotrebu nemislećih objekata izgubljenih u prostoru i vremenu.

Umjesto zaključka - Ljudi i Šume

Upravo diskontinuitet, dominantna praksa Gospodara vremena, nas vodi direktno do samih Gospodara bosanskohercegovačkog[13], a tako i sarajevskog-političkog-kulturno-istorijskog  Mordora. Aktualni izbori 2010-te su period u kojem Narodnjaci[14] prave coming out i svojim lažnim osmijesima obećavaju da će učiniti ono što ni  sam Supermen ne bi tako olako obećao, čak i u slučaju kada bi došao na jednogodišnji angažman u Bosnu i Hercegovinu.  Samim narodnjaštvom, po svojoj definiciji (vidi Kuzmanić, 2004) Narodnjaci potpuno poništavaju svoja obećanja, a svojim političkim pozivima objektima   svojih raskalašenih politika, potvrđuju besciljnost a time i pogubnost za ideje (obzirom na odsustvo iste) države i grad(ova). Sela su uglavnom već raselili.

Narodnjački “prirodni princip” koji je pojašnjen u definiciji koju nudi Kuzmanić (2004), u slučaju Bosne i Hercegovine intervenira i u samom poimanju prirode. Narodnjaci su personifikaciji dali novi smisao onog trenutka kada su šumama u Bosni i Hercegovini[15] dodijelili narodnjačka konstitutivna svojstva: srpske, hrvatske, bosanskohercegovačke. Narodnjake, posvećene podjelama i eksploataciji, ne zabrinjava činjenica da  na nivou Bosne i Hercegovine nema ministarstva nadležnog za šumarstvo, jednako kao što  i nema ministarstva nadležnog za kulturu. Iako se, na prvi pogled čini da manjak državnih institucija kao i sama konstitutivna podjela šuma nemaju nikakve povezanosti sa nasiljem i prethodno opisanim čovjekom koji pokušava da ustane, upravo je ovdje tačka u koju se slijeva sva beznadežnost čovjeka oborenog na tlo. Gospodari vremena ne (žele da) vide šume, simbolički prostor revolucionarnih borbi u narodnooslobodilačkom ratu[16], prostor na kojem je nastajala Država. Odnos Narodne elite, fokusirane na kreiranje Naroda i odgađanje države, prema šumama odražava percepciju koja se može projicirati i na sam odnos prema smjesi od koje prave Narod- percepcija ljudi/šuma kao samoobnavljajućih resursa Bosne i Hercegovine. Neometana i potpuno nekontrolirana ekspolatacija ljudi, šuma, prostora i vremena može voditi ka pretpostavci kako je problem bespomoćnosti jezika univerzalan. Čovjeku koji pokušava da ustane niko se ne usuđuje pomoći.  Brbljiva demokratija (Arendt, 1991) i nijemi glasači/ce praćeni analitičnim pogledom eksperata/tica neznanja će, sudeći po muku koji vlada, još jednom odgoditi državu i ćutke ostati u poziciji  ljudi/šuma.

Obzirom da se politički analitičari trenutno bave problemom  ‘recikliranja’ političkih slogana[17], a modni kreatori  analiziraju odjevne stilove Narodnjaka[18], dok  se ostatak kritičara i (a)političkih oponenata vrti u krugu nasilja (muk), odlučila sam da umjesto konačnog zbrajanja elemenata nasilja u mojoj okolini, zbrojim, i time ilustiram komunikaciju između narodnjačke elite i potencijalnog Naroda, odnosno Národa, iz ljudsko-šumske perspektive. Prezentirajući sklogane kojima se  centralnim i perifernim putevima Narodnjaci obraćaju (svom) Narodu, istovremeno ih prevodeći na šumski, tako da bi se  moglo očekivati da pored toga što ‘Narod zna’ (slogan SDA stranke) i ‘Šume znaju’,  slogan  ‘Za svoj narod, za svoju zemlju’ bi svakako zvučao efektno  ‘za svoju Šumu, za svoju zemlju’ (slogan HDZ), ‘BiH prije svega’ bi tako bila ‘Šuma prije svega’ (SBiH), ‘Srpska zauvijek’ je tako ‘Šuma zauvijek’ (SNSD), ‘Država za čovjeka’, bi svakako odlično funkcionirala i kao ‘Šuma za čovjeka’ (SDP), slogan koalicije u RS-u, ‘Zajedno za Srpsku’, bi tako pozivao na ‘Zajedno za Šumu’‘Uspješan čovjek za uspješnu Bosnu i Hercegovinu’, slogan Saveza za bolju budućnost Bosne i Hercegovine, bi tako mogao da funkcionira i kao Savez za bolju budućnost Šume, a već spomenuti slogan ove partije bi na šumskom izgledao ovako:  ‘Uspješan čovjek za uspješnu Šumu’.  Tako bi i Šuma  preživjela  i napokon bila spomenuta u vremenu budućem. 

[1]Uloga medija u BiH, kao i njihov uticaj na društvo nikada nisu problematizirani, niti valjano kritizirani,  imajući u vidu njihovu ulogu u ratnom huškanju, ulogu kreatora javne svijesti,  javnih otpornika svakom vidu kriticizma, i na taj način predstavljaju  proizvođaće frustracija i sveprisutne letargije. Istovremeno mediji su kroz intenzivnu praksu zagrupljivanja i zaglupljivanja uspostavili imperij nad konzumentima njihovih poruka. Aktualne reklame, političke debate, posteri, kao i promocija demokratije putem javnih poziva   i pozivanja da odgovornost tako što će birati(manje zlo) jasno pokazuju na koji način mediji, kao produžena ruka politike, percipiraju javnost,odnosno  ljude koji čine ciljnu skupinu. Mediji su među najzaslužnijima, ako ne i najzaslužniji što su frustracija i kritika jedno te isto. Dakako čitamo, gledamo i slušamo samo frustraciju, ma koliko se to prodavalo kao kritika. Pri tome ovdje mislim na frustraciju koja ne poziva na akciju nego po inerciji 'daje' medijima ovlasti da se bore i  učine najbolje za interese svojih konzumenata, na što upućuju i reklamne poruke (koje, istinu na volju, izgledaju kao da imaju za cilj proiyvodnju paranoje)  tipa: 'Uvijek na vašoj strani', 'Za vas istražujemo', 'Jer ste vi na prvom mjestu', 'Od nas ne možete pobjeći'  i time pošteđuju objekte  'napornih misaonih'  funkcija, oduzimajući im tako moć (političku moć). Oni misle za svoje gledaoce/slušaoce/čitatelje. Tako oni ne informiraju - oni kreiraju!
[2]Politika stvaranja kriza i panike u javnoj areni (vidi Jalušić, 2004:161)
[3]Ovdje referiram na francuski revolucionarni kalendar, a koji se odnosi na napore francuskih revolucionara da dekršćaniziraju vrijeme, kada je Narodna skurština odlučila da 1792. godinu po kratkom postupku prograsi godinom I, i tom isto odlukom su mjeseci septembar, oktobar, novembar, preimenovani u Vendémaire, Brumaire, Frimaire. (Manfred, 2005:20)
[4]Sam imperativ kolektiva, kao preduvjet pokretanja nasilja, je opstao i dalje predstavlja vrstu nasilja nad individualizmom, ugrožavaju tako  jedan od vidova slobode :“Sloboda je razmišljati drugačije“ (Arendt)
[5]Na samom početku istraživanja o ravnodušnosti, Saleclova se slaže sa Lacan-ovom tvrdnjom da ljudi nemaju nagon za znanjem, nego tek strast za nezanjem  Ravnodušnost promatra kao suprotnost ljubavi (Rollo May), i istražuje je u kontekstu bivše Jugoslavije, odnosno u slučaju ravnodušnosti koju bivši ratnici nastavljaju iskazivati kada je riječ o njihovim zlodjelima. (Salecl, 2002)
[6]U popularnom serijalu 'Top lista Nadrealista' se po prvi puta spominje sarajevski zid, kada se u jednom skeču gradi zid i prikazuje način na koji komuniciraju radnici komunalnih službi dvaju gradova prebacujući smeće u Istočni, odnosno Zapadni dio Sarajeva.
[7]Berlin, u modernom kontekstu percipiramo kao grad koji uspostvlja kontinuitet, o kojem će kasnije biti govora, što je u potpunoj suprotnosti sa Goethe-ovom percepcijom Berlina, gdje se Berlin opsiuje kao  mjesto  istorijskog izvorišta i mjesto potiranja pamćenja u sklopu kulture, koje se nalazi upravo tamo gdje će se uvijek iznova generisati scenariji varvarskih ratova i radikalnih prekida pamćenja. Godine 1778. je opisao Berlin kao ‘izvorište rata’. (Osten, 2005:28)
[8]Podsticaji uspaljene mašte,Intervju sa Bogdanom Bogdanovićem, 1992., razgovarao Milan Milošević, Vreme, br. 96
[9]Obzirom da je intervju vođen 1992. godine, znači tri godine prije rušenja Starog Mosta, odnosno na samom  početku politike zaborava i potpunog nemara perma Partizanskom groblju u Mostaru, jednom od najznačajnijih projekata Bogdana Bogdanića
[10]Arendt Hannah, 1991:12
[11]Kuzmanić upozorava na nekritičku upotrebu oznake Rat/ovi koja više skriva nego briše, argumentirajući da se na prostoru bivše Jugoslavije desilo nešto 'više od Rata' što se može odrediti kao radikalno zlo, koje u svojoj osnovi jeste banalno i ne sadrži ničeg mislećeg, ničeg neizrecivog, nerazumljivog, a još manje-na osnovu nerazumljivosti-uzvišenog (Kuzmanić, 2004)
[12]Svjedočenja žena, Berlinki koje su silovane od strane oslobodilačke Crvene Armije tek u devedesetim postaju dostupna za javnost kroz naučne studije. Podsjećamo da su te iste one  žene koje su očistile Berlin od  ruševina.
[13]Iako je teško ograničiti/ograditi Mordor, obzirom da su Narodnjaci pokret na regionalnom nivou(a i šire)
[14]Narodnjaštvo, kao prethodnik nacionalizma, djeluje u okolnostima u kojima Narod- u konzervativnom žargonu XIX stoljeća, oživljen u našem vremenu-kao “Subjekt povijesti”, još nije bio oblikovan , odnosno kada se nalazio u fazi “nastajanja” . Ne radi se o tome da narodnjaci pokušavaju uspostaviti Naciju (te u vezi s njom , ili preko nje modernu državu), koliko upravo o Narodu kao nekakvom ‘osnovnom’ čak ‘prirodnom principu’ života u nekom prostoru i vremenu, koji ne samo da je  ‘nezadovoljan’ državom, nego je eksplicitno smatra smetnjom, te svojim najvećim neprijateljem. (vidi Kuzmanić,2004)
[15] BiH zauzima(la), visoko mjesto  po bogatstvu šumama o svijetu,  53%površine BiH je prekriveno šumama, od čega je  83% u vlasništvu države (napominjem još jednom na nepostojanje ministarstva na državnom nivou). Devedesetih je šumski fond značajno uništen i do današnjeg dana nema valjane evidencije kolika je šteta nanijeta i kolika se šteta nanosi šumama.
[16]Ovo je evidentno u memorijskim gestama, u estetici spomenika posvećenim NOB-u, kao i kroz ostale vidove kulture sjećanja na NOB, što dobro ilustrira i primjer pjesme: Šume, šume najljepša vam hvala, u vama se sloboda rađala
[17]Radio Free Europe, Analiza predizbornih kampanja od strane političkog analitičara Zorana Tomića na
[18]Glas Srpske, Političko-Modna analiza

Literatura:

Arendt, Hannah, 1991, O revoluciji, Filip Višnjić, Beograd

Jalušić V., Kuzmanić T., 2010, Čitanka za Kurs: Razumijevanje elemenata kolektivnog nasilja i masovnih zločina i njihovih posljedica (uz slučajeve bivše Jugoslavije i Ruande – u kontekstu afričke regije Velikih jezera), Mirovna Akademija, Sarajevo

Osten Manfred, Pokradeno pamćenje: Digitalni sistemi i razaranje kulture sećanja. Mala istorija zaboravljanja., 2005, Svetovi, Novi Sad

Nasilno rasturanje Jugoslavije, 2004, uzroci, dinamika, posledice, Miroslav HAdžić(ur) , Centar za civilno-vojne odnose, Beograd

Web Stranice:

Vreme,   http://www.vreme.com/cms/view.php?id=937073   

Radio Free Europe
http://www.zorantomic.net/index.php?option=com_content&view=article&id=382:radio-slobodbne-europe-kampanja-poela-sa-novim-sloganima-i-starim-obeanjima&catid=35:mediji&Itemid=58

Glas Srpske, http://www.glassrpske.com/vijest/7/plus/46154/lat/Bitan-je-dobar-slogan-ali-i-odijelo-po-mjeri.html

Udruženje inžinjera i tehničara šumarstva Federacije Bosne i Hercegovine    
http://www.usitfbih.ba/sumarstvo_bih.html