Eseji 2009 - Aktivizam reloaded Umjetički aktivizam i/ili aktivistička umjetnost

E-mail lista


Molimo Vas unesite e-mail!

Eseji

Aporije Građanskog Identiteta

Kristina Bojanović Uvod «...moj lični identitet je ono što čini da nisam identičan ni sa jednom drugom osobom...»Sintagme lični ili individualni identitet, kao i kolektivni ili grupni identiteti  (nacionalni, vjerski, politički, etnički,...

Opširnije

Pismo Ratku Mladiću

Šalje:Slađana Ljubičić,Novi Sad, Srbija2010. godine pohađala kurs Razumevanje elemenata kolektivnog nasilja i masovnih zločina i njihovih posledica, kod Vlaste Jalušić i Tončija KuzmanićaPrima:Ratko MladićOptužen 8. novembra 2002. pred Međunarodnim krivičnim...

Opširnije

 

mim_logo

Umjetički aktivizam i/ili aktivistička umjetnost

Andreja Gregorina

Proces definiranja pojmova proces je u kojem pokušavamo fiksirati bit onoga o čemu govorimo. Ovakvo ljuštenje značenja i potraga za jezgrom u jednom će nas trenutku suočiti s manjkavostima svakog esencijalizma, naprimjer s dekontekstualizacijom i hijerarhizacijom pojmova. Ipak, nepouzdanost pojmova koju je detektirao još Platon, postmoderna je dala teorijski legitimitet, te učinila vidljivim sedimentacijske procese kojima su povijesno i kontekstualno podložni označitelji.

Pojmovi «umjetnost» i «aktivizam» su tzv. veliki pojmovi koji se koriste drugim tzv. velikim pojmovima (moral, moć, čovjek, mašta, ljepota, društvo) kako bi svoju definiciju učinili vjerodostojnom. Na kursu Aktivizam reloaded pokušali smo definirati pojam «aktivizam», a  slijedeći fragmenti pojavili su se kao semantički nukleusi potencijalne definicije: nastojanje oko drugačijeg društva, promijena dominantnih modela ponašanja, afimacija različitosti, smanjenje nasilja, javno (i privatno?) djelovanje. Umjetnošću, kao specifičnim oblikom ljudske djelatnosti, nismo se upće bavili, ali smo se ipak upustili u njezino pozicioniranje u kontekstu aktivizma. Aktivnosti koje su smatrane pogodnim za estetsku artikulaciju aktivističkih ideja su kalendari, performansi, književne večeri, forum kazalište, likovne kolonije, sapunice, koncerti i sl.

O ovoj vrlo zahtjevnoj temi govorilo se bez problematiziranja temeljnog pojma, bez njegove društvene kontekstualizacije i bez referiranja na tekst Ch. Mouffe «Umjetnički aktivizam i agnostički prostori», pa se razgovor sveo na taksativno nabrajanje aktivnosti s pozicije aktivista/ce koji u različitim manifestacijama umjetnosti (i popularne kulture) vide više ili manje podatno sredstvo za ostvarivanje «višeg» cilja. Ako se tome pridoda potcrtavanje improvizacije kao momenta koji umjetnost čini aktivistički operativnom, bez ukazivanja na kontaminiranost svih društvenih praksa dominantnim diskursom, cijeli pokušaj čini mi se prilično promašenim.

Ne mislim, naravno, da je cilj pronaći konačnu definiciju umjetnosti, cilj je ukazati na nemogućnost njezinog definiranja, ali kroz proces koji to problematizira.

Želimo li definirati umjetnost kao povijesni termin moramo se suočiti sa supostojanjem oprečnih značenja u okviru istog pojma. Naprimjer, u antici su umjetničke prakse (ars, tehne) obuhvaćale svaku ljudsku djelatnost koja se odvijala prema određenim pravilima, dakle, i tehniku; kasnije će upravo tehnički napredak nepovratno umjetnosti oduzeti auru neponovljivosti svojom mogućnošću beskonačnog reproduciranja.

Želimo li definirati umjetnost kao ontološku datost nužno je postaviti pitanje da li postoje tzv. estetske univerzalije koje su imanentne umjetničkom djelu u svim povijesnim razdobljima i kulturama. Međutim, kopernikaski obrat na području estetike dogodio se već s Kantom i njegovim  definiranjem estetskog kao bezinteresnog sviđanja, da bi u postmoderni završio uskrsnućem djela kao generatorom značenja.

Želimo li definirati umjetnost u relaciji prema predmetu kojim se bavi/treba baviti onda ulazimo u područje njezine spoznajne opremljenosti. Koliko je primjereno propitivati epistemiološku važnost umjetnosti kao društvene prakse? Da li nedostatna spoznajna transparentnost etiketira umetnost kao epistemiološki inferiornu? Ili bi umjetničkim praksama trebalo priznati autonomnost u ispunjavanju njezine estetske funkcije?

Umjetnosti se davno izborila za nezavisnost u odnosu na dogmatske zahtjeve religije, a emancipirala se i od očekivanja vlasti (osim u totalitarnih režimima koji teže nasilnoj uspostavi gospodstva nad svim segmentima života građana/ki). 

Umjetnost može odbiti podučavati o dobru i zlu. Umjetnost može odbiti objaljivati istinu osim svoje estetske istine. Larpurlatizam se suprostavio utilitarističkom shvaćanju umjetnosti, konstruirao paralelan svijet ljepote, strukturalne harmonije i stilske uzvišenosti, uvjeren da je proces njegovog stvaranja nekontaminiran zbiljom. Međutim, upravo je takvim postavkama učinio vidljivom društvenu ulogu umjetnost, pa je povijesno prepoznat kao konzervativni pravac koji svojim nečinjenjem podržava postojeće stanje.

Umjetnost može objaviti svoju želju da društveno djeluje, manifestno i angažirano, u ime neke dogme. Majakovski i Gorki progovarali su iz klasne pozicije, često u agitropovskom duhu; ipak,u povijesti književnosti jedan je upamćen kao inovator pjesničke forme, a drugi kao autor bosjačkih minijatura specifičkog lirsko-realističkog senzibiliteta.

Činjenica je da izvanestetske sfere čine više ili manje vidljivu potku umjetničkih praksi, ali njihova transformacija u društveno korisnu djelatnost vrlo je problematična jer otvara prostor eliminaciji niza vrijednih djela pomoću ideološkog ključa.  Kafkina tehnika začudnosti koja nikoga ne začuđuje korelira s Brechtovim V-efektom, a obje su tehnike u funkciji razobličenja društvenih anomalija, pa ipak je Kafka etiketiran kao opasan dekadent i ekskomuniciran iz partijski podobne književne zajednice, a Brecht inauguriran u komunističkog kazališnog teoretičara. Dostojevski, anticipator modernog psihološkog romana, etiketiran je u pravovjernim ljevičarskim krugovima, zbog načina tematiziranja pravoslavlja, kao reakcionarni pisac. Salman Rushdie, autor postmodernih romana Djeca ponoći i Sotonski stihovi pisanih u duhu magičnog realizma, više je učinio na vidljivosti stvarnosnih problema Indije (vjerski fundamentalizam, kastinska podjela društva, prisilna sterilizacija, europski kolonijalizam), nego što bi to mogao učiniti bilo koji realistični roman parola.

Ne zanemarujući kompleksnost odnosa aktivizma i umjetnost, te riskirajući da budem konzervativna, čini mi se da je poželjno imati u vidu distinkciju između između onoga što bi moglo nazvati «umjetničkim aktivizmom» i «aktivističkom umjetnošću».

Umjetničke prakse koje primarno imaju suportivnu (a ponekad samo dekorativnu) ulogu u nekom društveno angažiranom djelovanju nazvala bi aktivističkom umjetnošću (npr. baneri za ulične akcije, edukativni plakati, kalendari, tematske likovne kolonije). Kada splitska udruga «MOST» uputi poziv svim umjetnicima i dizajnerima da izrade plakate koji će biti komentar štoviše kritika nasilja, stvaralački se proces, u najboljem slučaju, dovodi u kontekst primijenjene umjetnosti. Konačni proizvodi, naravno, mogu imati veću ili manju (ili nikakvu) estetsku vrijednost, ali je motiv njihova nastajanja prvenstveno izvanestetske prirode. U takvoj vrijednosnoj konstelaciji Reclaim the streets ili The Yes Man, umjetničke prakse koje Ch. Mouffe navodi kao primjer novih oblika umjetničkog aktivizma, društveno su kritične prakse koje se koriste avangardnim i postmodernim teorijskim postavkama. Svojedobno smo kolegica i ja prouzročile prekid sjednice Vijeća Grada Malog Lošinja svojim javnim istupom: uzele smo riječ, iako nismo imale pravo govora, kako bi protestirale protiv politikantskih odluka koje su išle na uštrb zaštite dupina. Da smo svoj otpor iskazale kostimirane u dupine i čitajući, naprimjer, B. Russella, ipak se ne bi radilo o umjetničkom aktivizmu.

Pitanje koje bi se, možda, trebalo postaviti je koliko u umjetnostičkim praksama ima prostora za teorijsku svijest koja reflektira svoje društveno značenje. Lisice, film Krste Papića, djelo je koje prvenstveno estetskim sredstvima iznosi kritiku totalitarizma, kao što to, uostalom, čini i Kafka u Dvoracu, modernističkom romanu koji sistematski podriva sve elemente realistične proze. Dobrim primjerom umjetničkog aktivizma smatram film Sretni zajdno Wong Kar-Waia koji se bavi ljubavnom pričom kineskog homoseksualnog para u Argentini, ali, začudno, ne problematizira društveni kontekst. Upravo takav «neangažirani» pristup čini ga maksimalno angažiranim: koncentriranje na univerzalnu problematiku njihovog odnosa, a ne na netrpeljivu reakciju većine, on je manjinsku seksualnu orijentaciju učinio većinskom kroz njezinu ljudsku dimenziju.

Činjenica je da se priča o tome što je/nije umjetnost prilično usložnila u trenutku kada  značenje djela sve više počinje ovisiti o procesu interpretacije. Duchampov Fontana u okviru tradicionalnih teorija umjetnosti tek je pisoar kupljen u trgovini sanitarija, ali, promijenom konteksta i teorijskog okvira, ona se dematerijalizira i postaje umjetničko djelo. Dalje, ovakvo prebacivanjem težište s djela na tumačenje ostavlja nas pred dilemom koliko umjetnost može realizirati svoj kritički potencijal danas kada je privatni i javni prostor kolonijalizan dominantnim političko-korporativnih diskursom.

Naomi Klain u knjizi No logo govori o kulturalnom jammingu (parodiranju reklama u nastojanju da se u prvi plan dovede njihov eufemistički karakter) kao o uspješnoj umjetničkom intervenciji u javni prostor. Istovremeno priznaje kako globalna neoliberalna ekonomija instiktivno razvija mehanizme kooptiranja subverzivnih praksi, bez obzira da li je suočena s politikom identiteta ili jammingom. Tako će, na kraju, Lou Reed glumiti u Hondinu spotu, Godard režirati za Nike, Rolling Stonesi nositi dizajnersku sponzorsku odjeću, a «Adbusters» reklamirati antireklamiranje.

Međutim, čak kad bi umjetničkim praksama priznali privilegij autonomnosti, ostaje pitanje dosega umjetničke intervencije. Britanska komičarska grupa Monthy Pynton svojedobno je u skečevima pod nazivom It is art uprizorila svoje viđenje umjetničke medijske pozicioniranost, odnosno njezine društvene važnosti: s filmskim režiserom voditelj je kulturne emisije želio razgovarati jedino o njegovom potencijalnom nadimku, a sa skladateljem kako je dobio već postojeći nadimak. Dijagnoza koja bi tvrdila da se situacija poboljšala od sedamdesetih godina prošlog stoljeća baš i ne bi zvučala uvjerljivo.

Nakon što je krajem 19. stoljeća objavljena smrt Boga zaredali su i ostali metafizički smrtni slučajevi: umro je Čovjek, pa Autor, a, kako se čini, negdje usput umrla je i Umjetnost.   «Neangažirana» angažirana umjetnost možda je odgovor na ovakvo stanje, bez obzira na to da li se iskazuje potpunom distancom, kao u filmu Wong Kar Wain, ili transparentnom autoironijom, kao u diogenskih nastupima grupe Let 3. U suprotnom riskirate da vam neki nadobudni novinar postavi pitanje koje svojedobno zadesilo Boba Dylana: koliko ima protestnih pjesnika? Sreća da je Dylan znao odgovor: oko 136.