2012 - Politika, moc i nejednakosti

Dodatne eseje se nalaze na engleskom sejtu

Autorica: Lucija Ćurko (Hrvatska)

Svanulo je, sunce je granulo u sobu,

Pomislih : „ još jedan dan manje bliže grobu.“

Usta san i lagano diza roletu i skužija:

„Jebate, želin minjat planetu.!“ *

 

Jednog tmurnog, ali nadasve posebnog rujanskog dana, dok sam bila još jako mlada i nadobudna, otišla sam na prvo svečano predavanje u  instituciju s kojim ću sljedećih x godina provesti pravu pravcatu ljubavnu vezu. Onu sadomazohističku.

 

Autorica: Zlatiborka Popov Momčinović, Sarajevo, BiH

Moć je opšte mesto političke teorije i sociologije kao, kako se navodi, fundamentalne društvene nauke. Zdravorazumski gledano, moć leži u rukama onih koji su na društveno-ekonomsko-kulturno-političkom vrhu društva, ali to je samo vrh ledenog brega iza kog se ne vidi ni šta ni gde je zapravo moć. Šta ako moć ne možemo definisati, niti je možemo locirati, ako je ne možemo kategorizovati ni „izmeriti“? Šta ako su tzv. nemoćni zapravo glavna proizvodna snaga koja konstituiše određene odnose moći i nemoći u društvu? Šta ako oni „energijom“ svojih tela kao u Matrixu hrane sistem i postojeći oblik bh. etno biopolitike, te je moć njihova, samo je trebaju uzeti kad postanu svesni svojih „prikopčanih“ tela?

Autor: Zoran Tihomirović (Zagreb, Hrvatska)

Ako tvrdimo kako ne posjedujemo dovoljno oblika moći ili dovoljno odgovarajućih oblika moći, dovodimo u pitanje temeljnu svrhu političkog sustava. Ono što naizgled zvuči kao rezignacija, boljim promatranjem počinje spadati u sferu anarhije, jer ako smatram kako sudjelovanje u kolektivnim procesima (i procesima koji odlučuju o djelovanju kolektiva) nema nikakvu svrhu, onda priznajem kako politički sustav ili sustav vodstva nema svrhu jer ako je politika „dizajnirana" da bude nešto o čemu ja osobno mogu odlučivati kada izađem na biralište, a ja za sebe držim da time ništa ne mijenjam (ili pak zbog takvog stava uopće ne idem glasati), onda politika, čiji je cilj da mene predstavlja i djeluje u mom interesu – nema smisla. I to nema smisla ne tek za mene, nego i za sebe samu.

Autorica: Milica Miražić

Dopustila bih sebi ovom prilikom, uz izgovor ograničenog obima i sasvim slobodne zadate forme rada, nešto manje formalan, na momente možda čak i krajnje uprošten (banalizovan?), a povremeno i sasvim sigurno teorijski nedovoljno argumentovan kritički osvrt na vrstu politike koja je više nego vitalna u jednom delu ovdašnjeg (radikalno) feminističkog aktivističkog diskursa. Ono što mi daje određenu slobodu da na ovoj kritici insistiram, kad god mi se za to pruži prilika, jeste s jedne strane, sasvim lična odanost i predanost ubeđenju da su upravo feminističke teorije i prakse 1 ono plodno mesto koje može 2 da dovede do promišljanja i preispitivanja određenih pretpostavljenih temelja i njihovog odbacivanja kao nužnog preduslova političkog delovanja. S druge strane, s obzirom na to da sam već dugi niz godina aktivni deo ženskog pokreta u Srbiji, smatram da promišljanje ovih pitanja spada i u domen preispitivanja sopstvene lične odgovornosti.

Autorica: Milica Popović, Nikšić, Crna Gora

1. UVOD
 
Esej ,,Izvori nejednakosti u Crnoj Gori” se bavi glavnim nejednakostima u crnogorskom društvu, kao i njihovim izvorima. On sadrži stav i mišljenje autorke o problemu nejednakosti u crnogorskom društvu, kao i o tome šta su njihovi glavni izvori. Osnovni pojmovi na kojima se temelji hipoteza ovog rada su pojmovi politike i jednakosti. Autorka podstaknuta iskustvima sa Mirovne akademije, ne polazi od tradicionalnog shvatanja politike kao umjeća mogućeg, vještine manipulacije, već od  toga da je politika mogućnost  čija je centralna kategorija  jednakost. Da bi se omogućila jednakost nejednakima potrebna je politika.  Teorijski izvori koji su poslužili kao osnov za pisanje ovog rada su tri teksta koja su obrađivana na Petoj Postjugoslovenskoj Mirovnoj akademiji: Power of the Powerless od Vaclava Havela, Rađanje biopolitike od Mišela Fukoa i Afrički pogled na zbivanja na trgu Tahrir od Mahmuda Madmanija.

Autor: Adis Velić (Domžale, Slovenija)

„Živimo u društvima slobode a to jest naš problem – naš totalitarizam!“ To je teza koja me progoni sve od tog vrućeg sarajevskog ljeta 2012. Zar nije liberalizacija proces koji je omogućio demokratizaciju i konsolidaciju demokratskih procedura? Zar se nisu svi novi društveni pokreti i takozvano civilno društvo iz osamdesetih godina prošlog stoljeća temeljili na zahtjevu više slobode? U čemu je sada problem? Imamo zapravo dvostruki problem. Prvi je taj da imamo pogrešnu dijagnozu dešavanja u osamdesetim godinama. Socijalizmi su se očito „ispjevali“ u svojoj misiji: društvena jednakost više nije bila dovoljna. Ono što je nedostajalo je bila politička jednakost a insistiranje na takvoj „radikalnoj“ ideji bi dovelo do prave političke revolucije. Međutim, negdje na putu se priča o političkoj jednakosti transformirala u priču o društvenim slobodama. Drugi problem je taj da smo se ovim putem zaglavili u post-socijalizmu kojega se može okarakterizirati kao sistem radikalnih nejednakosti. Društvena jednakost je nestala, političke jednakosti nismo ni osjetili. Ideja jednakosti se je svela na liberalnu koncepciju politike jednakih mogućnosti. I što sad s tim? Kako misliti bez milosti o tome?
Stranica 1 od 2

Eseji